Mada objektivno tako izgleda, Vučić nije izdajnik kao što se priča u redovima opozicije. Inteligentan je i želio je da postane veliki državnik, ujedinitelj Balkana, kao i da unaprijedi Srbiju.
Dosta toga dobrog je uradio: izgradio je ceste, željezničke pruge, stabilizirao dinar, ostvario značajan ekonomski rast, uveo velik broj stranih investitora, znatno reducirao nezaposlenost, istinski pomagao Republiku Srpsku. Značajno je, doduše, povećao dug Srbije, ali smatram da su mu kapitalne investicije bile korisne za zemlju.
Nažalost, s druge strane, on je toliki narcis, da je mislio da može, uvevši autokratsku vladavinu, držati pod kontrolom sve i svakoga. Na međunarodnom planu, smatrao je da je u stanju parirati Rusima, Amerikancima, Kinezima, privremenim prištinskim institucijama, nezadovoljstvu jednog dijela naroda, Hrvatima, Bošnjacima, i tko zna kome još.
Zapad je iskoristio njegovu pretjeranu narcisoidnost, stalno mu obećavajući nemoguće (Zajednicu srpskih opština na KIM, drugu Republiku Srpsku), i privolio ga da U IME TOGA daje ogromne ustupke prištinskim vlastima, jačajući njihove institucije, a da Srbija nije dobivala ništa za uzvrat. Kada je shvatio da je prevaren, bilo je kasno, velika šteta je već bila učinjena.
Zapad ga je ipak podcijenio. Vučić ima svoje crvene linije: boriti se protiv ulaska Kosova Republike u važne međunarodne institucije i nikada ne priznati ovu NATO državu – zatim, možda manje važno, ali ipak važno – ne uvoditi sankcije Rusiji.
Kada je Zapad uvidio da su ovi Vučićevi stavovi nešto od čega neće odustati, postao mu je beskoristan, i pokrenuo je sadašnju obojenu, „spontano šetačku“, revoluciju. Cilj: skinuti Vučića s vlasti u korist sadašnje opozicije - koja je uglavnom prozapadna – i koja će, bez problema, omogućiti prištinskim vlastima da djeluju kako se to Zapadu svidi.
NAPOMENA. Razgovarao sam sa dosta ljudi o Vučićevoj odgovornosti za jačanje prištinskih institucija i uglavnom sam bio kritiziran. Jedni su mi govorili da je on sve to namjerno radio po želji Zapada, a drugi kako ih nije briga to što je Vučić mislio i htio i što sada tvrdi da je bio prevaren, već je njima važno ono što je (u)radio.
Mislim da su u pravu što se tiče fakata, ali ne i u pogledu njegovih namjera. Isto tako, neki smatraju da Vučić nije imao ustavna ovlaštenja za takvo postupanje. Uostalom, ništa još nije gotovo.
I još nešto.
Vučić je bio i ostao kritičar zapadnog imperijalizma. To što on javno tvrdi kako je u mladosti griješio u pogledu svojih radikalnih stavova, to je ono što je prisiljen da izjavljuje.
Piše: Emil Vlajki
Nasilje
Moto ove obojene revolucije je BORBA PROTIV NASILJA, sa drugim, prijetećim dijelom AKO NASILJE NE STANE, SRBIJA ĆE STATI. Što se tiče prvog dijela slogana, misli se na tragične događaje u Srbiji, Beogradu i Mladenovcu, kada je u samo dva dana, u bezumnim, zločinačkim napadima, poginulo i bilo ranjeno dvadesetak ljudi. I tu počinju pitanja.
SAD su poznate po ovakvim patološkim napadima, masakrima, (posebno u školama) š to se događa barem jednom mjesečno. ALI SE NIKADA NIJE DESILO da u svega dva dana, jedan za drugim, pogine toliki broj ljudi.
U Srbiji se takvi masovni zločini nikada nisu desili!.
Vjerojatnost da se to desi u dva uzastopna dana je 0, 0000000 i još pedeset nula do prve jedinice.
Ali, eto, desilo nešto skoro nemoguće i relativno je brzo bilo slijeđeno masovnim protestnim šetnjama, koji traju već tjednima. Po mogućoj teoriji - mnogi će reći, teoriji zavjere -, službe za psihološko ratovanje su nekako privolile onog dječaka u Beogradu da izvrši taj masakr u školi, a onog neinteligentnog zločinca u Mladenovcu nije bilo teško navesti na novi masakr.
Drugim riječima, ako je to točno, psi–službe su inscenacijom ovih tragičnih događaja, iskoristile, bol, tugu čitave jedne nacije u političke svrhe.
Jer, budimo iskreni. Kakvi god da su uzroci ova dva masakra, prve su „šetnje“ bile na to fokusirane (najveći dio ljudi je iskreno manifestirao), a kasnije su glasogovornici (opozicija) ovih „šetača“ prešli na zahtjeve koji su čisto politički: rušenje Vučića i sadašnje vlasti.
Naravno, vlasti u Srbiji imaju veze sa naznačenim masakrima isto toliko koliko i vlast u bilo kojoj drugoj državi svijeta. Kada bi se, na primjer, u SAD, vlast morala mijenjati svaki put kada se desi neki sličan zločin, ona bi se mijenjala svakih mjesec dana. Povrh svega, treba znati da je naša, zapadna civilizacija, u najbukvalnijem smislu te riječi, civilizacija nasilja i nepravde, od Rimskog carstva do sadašnje anglosaksonske imperije, a to s Vučićem nema ama baš nikakve veze.
„ČUDNO“. Iako se istinsko nasilje, i to prema Srbima, odvija na KiM, NA PROTESTNIM ŠETNJAMA/SKUPOVIMA NEMA NI RIJEČI O TOME. Oni koji su pokušali nešto kazati na tu temu (zovu sebe antiglobalistima), bili su totalno ignorirani!? Jer, isticati to na masovnim skupovima, značilo bi i osuditi okupaciju Kosmeta od strane Zapada a onda bi ova obojena revolucija propala.
Obojene revolucije
Kada sam u augustu 2000. godine iz Kanade došao u Beograd, upao sam usred anti miloševičevske kampanje. Mase su tražile njegovu smjenu javno, bez straha, a policija više uopće nije reagirala Bio sam fasciniran narodnim revoltom.
To je rezultiralo prijevremenim izborom za predsjednika Srbije i, neizvjesnim prvim krugom, te petim oktobrom, bez drugog kruga, kada su mase izvršile puč. U svom revoltu, upale su u Narodnu skupštinu SRJ i uništile sve glasačke kutije, tako da nije bilo moguće provjeriti koji su bili rezultati prvog izbornog kruga!
Okidač protiv Miloševića je bila teška situacija u Srbiji nakon NATO agresije 1999. godine.
Pojednostavljeno, U OBOJENOJ REVOLUCIJI POSTOJI OKIDAČ, DIRIGIRANE MASE OD SPECIJALNO, ZA TO, INSTRUIRANIH OSOBA, I POKUŠAJ PUČA.
U Srbiji je to uspjelo a, na primjer, u Venecueli, nije.
NAPOMENA: Par godina kasnije, pitao sam Miloševića u zatvoru zašto nije odlučnije reagirao. Rekao mi je da je htio izbjeći masakr, da je vidio da je Srbija podijeljena i, što je jednako važno, da mu je Koštunica petog oktobra uvečer, lično došao kući i obećao mu da ako mirno preda vlast i prizna izborni poraz (!?), da će kao građanin nastaviti mirno živjeti u Beogradu. Milošević je tako postupio. Nedugo zatim, bio je uhapšen i predat Hagu! Eto koliko zadana riječ vrijedi; dok se nešto ne potpiše, nevrijedno je.
Nakon puča, počeo sam u Kanadi sa pisanjem knjige Demonizacija Srba koja je objavljena na engleskom 2001. godine i koja je postala, zajedno sa mojom prethodnom knjigom, Novo Totalitarno društvo, službeni dokument Haškog tribunala. Naravno, proučio sam i što se desilo sa „spontanim revoltom naroda“.
Rušenjem Miloševića direktno su rukovodile različite obavještajne službe SAD. Da bi revolt naroda bio što „spontaniji“, Amerika je potrošila više od sto milijuna dolara. Dolari (keš) su u vrećama, diplomatskom poštom, bili slani u Mađarsku. U Budimpešti i Segedenu, bili su masovno obučavani svi koji su kasnije bili okosnica „spontanih masovnih protesta“. NJihova dnevnica je bila pet dolara dnevno. Rezultat, vidljivo je, nije izostao.
Ovi „animatori“ su bili i predvodnici masa koje su upale u Skupštinu i „demokratski“ uništili glasačke kutije sa izbornim lističima.
Ovo što se sada događa je druga po redu obojena revolucija u Srbiji. Kad-tad će se saznati kako je tekla planirana organizacija sadašnjih protesta.
Psi-službe su „nevidljiva ruka“ revolta koja je obučila znatan broj „lidera mnijenja“ koji konkretno vrše agitaciju među ljudima koji su najvećim dijelom naivni i istinski revoltirani naznačenim masakrima. Opozicija je direktno u službi onih koji su planirali rušenje Vučića.
Ona određuje datume protesta, određuje maršrute, zove javne radnike da govore na protestima, i iz sedmice u sedmicu diže tenzije sa stalno novim zahtjevima i pričom o neumitnoj RADUKALIZACIJI PROTESTA.
Sada organiziraju „spontane“ šetnje, pored Beograda, i u drugim gradovima Srbije.
Neki bi mogli reći da su Rusi organizirali ove proteste zbog nezadovoljstva s Vučićem i njegovom politikom sjedenja na više stolica, ali je to malo vjerojatno. Opozicija, koja je na čelu ovih protesta, je uglavnom prozapadna, a i ruski ambasador u Srbiji je nedavno napisao da Zapad predvodi ovu obojenu revoluciju.
Ovi koji šetaju sastoje se od tri segmenta. Iako su svi empatični što se tiče tragedija u Beogradu i Mladenovcu, jedan dio šetača ima samo to u vidu. Drugi dio hoće da šetnjama postane dio historije. Treći stvarno žele promjenu sadašnje vlasti.
Briselski sporazumi (BS), 2013. i 2015.
Prije svega, treba reći da su nakon pada Miloševića skoro sve vlade, osim Đinđićeve (zna se kako je prošao kada je upozorio zapadne lidere da se ne miješao u interne stvari Srbije), radile su u korist osamostaljenja takozvane Republika Kosova.
Po tom kriteriju, sve su bile izdajničke. Kada su Tadić i njegovi „Žuti“ ispunili maksimum onoga što je bilo planirano od strane zapada, i nije ih se moglo više koristiti, na vlast su izborima dovedeni Nikolić i Vučić. Ali, Vučić je, zbog mnogih razloga , bio istinski šef.
Zatim, iako je Dačić taj koji je potpisao prvi Briselski sporazum (o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine), smatra se da je iza toga stajao Vučić.
Potpisivanje Briselskog sporazuma 2013. godine, značilo je izdvajanje KiM iz ustavnog poretka Srbije.
Vučić je, došavši na vlast, vrlo mlad, bez ikakvog istinskog državničkog iskustva, upao u briselsko osinje gnijezdo gdje je bio izmanipuliran. Vučićeva logika prilikom potpisivanja BS, posebno 2015. godine, bila je krajnje racionalna; barem je tako mislio. KiM je bio okupiran od NATO-a sa Bondstilom, najvećom NATO bazom u Evropi. Rat se, dakle, protiv te sile nije mogao voditi.
Oko 100 država u svijetu je već priznalo Republiku Kosova (RK), kao i najvažnije zemlje EU, te SAD. Ni tu se, dakle nije ništa moglo značajno učiniti.
Vučić je razmišljao. Treba dobiti maksimum u toj lošoj situaciji, a to je ZSO. Nećemo priznati RK, ali ćemo imati ZSO sa visokim stupnjem autonomije, nešto kao Republika Srpska. Srbija je o tome napravila plan (2018.) s kojim se suglasio Brisel (teški cinizam). Vučić je u ZSO uporno vjerovao, a u međuvremenu je jačao državnost
RK. Međutim, on je mislio da će sa nastankom ZSO, većina elemenata državnosti RK biti poništena. Neshvatljiva naivnost jednog državnika. Naravno, od ZSO nije bilo ništa.
Vučić se, osjećajući se prevarenim, revoltirao protiv Zapada.
Nedavno je proglasio BS mrtvima Zatim, usprkos usmenom Ohridskom dogovoru (mart 2023.), Srbija se usprotivila ulasku RK u Savjet Evrope (april, 2023.). Zapad je, smatrajući to opstrukcijom usmenog Ohridskog sporazuma, pobjesnio, a on ne prašta „izdaju“ te vrste. Nakon toga, izišao je oštar članak u NJu Jork Tajmsu (The President, the Soccer Hooligans and an Underworld ‘House of Horrors’), gdje se Vučić stavlja u tijesnoj vezi sa huliganskim nogometnim navijačima i sa mafijaškim grupama u Srbiji.
Konačno, Zapad je pokrenuo obojenu revoluciju sa prijetnjom Vučiću: Ako se ne povinuješ našim zahtjevima, srušit ćemo te.
Što očekuje Srbiju
Dolazi ljeto, praznici, i šetači „protiv nasilja“, opozicioni lideri i zapadni mentori, dakle svi oni kojih se nasilje na Kosmetu uopće ne tiče, otići će na zasluženi odmor nakon iscrpljujuće i burne sezone. Na jesen, Jovo nanovo.
Međutim, čini mi se (i više od toga; vidjeti moju kolumnu Približava se podjela Kosmeta), na KiM će doći do značajnih promjena. Kosovo do Ibra bi trebalo da dobije poseban status unutar privremene prištinske administracije.
Imalo bi punu autonomiju, ne bi spadao pod jurisdikciju Prištine (ne bi bilo albanske policije i administracije), imao bi normalne odnose sa Srbijom, jedino što bi Amerikanci tu bili glavni (svakako su i sada). Ostatak Kosmeta bi imao neku vrst ZSO, ali bi tamo upravljala Priština.
Možda će sve ovo što pričam imati dramatičniji oblik, ali bi, na koncu, trebalo da bude ostvareno.
Ako/kad se to desi, mnogi će odmah reći kako je Vučić sve to unaprijed aranžirao sa Zapadom (barikade, Kurtijevo nasilje, napuštanje kosovskih institucija od strane Srba). Ja velim, daj Bože da to tako bude, i da prestanu dosadašnje patnje tog dijela Srba na KiM i albansko nasilje nad njima.
U tom slučaju, pitanje je koja će se cijena za to platiti.
POTPUNI KOLAPS UKRAJINACA: Izgubili polovinu snaga na ovom pravcu
Izvor: Pravda.rs
