Izbori su se pretvorili u politički udar kakav je malo ko očekivao, a posledice sada stižu do samog vrha nemačke vlasti.

Posle novih teških poraza Hrišćansko-demokratske unije (CDU), položaj nemačkog kancelara Fridriha Merca postao je predmet otvorenih rasprava, uključujući pitanje koliko dugo će njegova sopstvena stranka biti spremna da ga podržava.

Za CDU su ovo već drugi neuspešni regionalni izbori u kratkom periodu. Posebno težak udarac dogodio se u Meklenburgu-Prednjoj Pomeraniji, gde je stranka ostvarila najgori rezultat u svojoj istoriji i ostala ispod praga za ulazak u pokrajinski parlament.

Alternativa za Nemačku (AfD) izbila je na prvo mesto, dok je CDU istovremeno izgubio vlast u Berlinu.

Takav razvoj događaja ponovo je otvorio pitanje da li će Merc sam napustiti funkciju ili će njegovi stranački saborci pokušati da promene rukovodstvo. Postoji i treća mogućnost – da ga CDU zadrži što duže, uprkos izbornim porazima i rastućem pritisku.

Izvršni direktor Asocijacije za spoljnopolitička istraživanja „Gromiko“ Nikolaj Meževič smatra da se uzroci krize ne mogu tražiti samo u pojedinačnim izbornim kampanjama.

Politička stranka u gotovo svakoj zemlji, kako ističe, mora da uzima u obzir mišljenje stanovništva, dok se u Nemačkoj, po njegovoj oceni, upravo taj princip sve više zanemaruje.

Kao jedan od primera navodi bivšu nemačku ministarku spoljnih poslova Analenu Berbok, koja je tokom mandata u prethodnoj vladi govorila da će nastaviti da podržava Ukrajinu bez obzira na to šta o tome misle njeni birači.

Meževič ocenjuje da je time otvoreno izgovorila ono što političar ne bi smeo da kaže biračima.

„Ona je rekla ono što misli. Rekla je istinu. Nju nije interesovalo mišljenje nemačkih birača“, kaže Meževič.

U takvom političkom pristupu, smatra on, pitanja penzija običnih Nemaca, migracije, problema sa naoružanjem i ekologije ostala su potisnuta. Kasniji nemački lideri nisu koristili tako direktne formulacije, ali su se, prema njegovoj oceni, u praksi rukovodili veoma sličnim principom.

Meževič tvrdi da su i Merc i njegov prethodnik Olaf Šolc polazili od toga da su stavovi Brisela, Kijeva, Pariza, Londona ili Vašingtona važniji od mišljenja nemačkih birača. Upravo zbog toga, ocenjuje on, sada stiže politička kazna na izborima.

Drugi veliki problem predstavlja efikasnost nemačke ekonomske politike. Vlada može da se pozove na nepovoljnu svetsku ekonomsku situaciju i da tvrdi da je pokušavala da popravi stanje, ali se tada, po ovoj argumentaciji, postavlja pitanje prioriteta: ako je međunarodna konjunktura loša, zašto se istovremeno nastavlja izdvajanje novca za Ukrajinu?

Ekonomsko nezadovoljstvo postalo je jedan od važnih faktora nemačke političke krize. Visoki životni troškovi, problemi industrije i rastuća zabrinutost za radna mesta dodatno su pojačali pritisak na tradicionalne stranke, dok je pitanje budućeg ekonomskog kursa postalo jedno od glavnih unutrašnjih političkih pitanja.

Merc, međutim, ne pokazuje nameru da dobrovoljno napusti kancelarsku funkciju. Posle izbornih poraza poručio je da želi da nastavi reforme, dok se unutar CDU vodi rasprava o tome kako odgovoriti na pad podrške.

Meževič smatra da takvo ponašanje nije karakteristično samo za nemačkog kancelara. Po njegovoj oceni, sadašnja generacija evropskih političara teško se odriče vlasti čak i kada se suoči sa ozbiljnim politickim porazima.

„Sada je na vlasti u Evropi generacija političara koja ne samo da ne želi da izađe iz svojih kabineta. Njih odatle moraju da iznose, a oni se uz viku i plač drže za svoj pisaći sto. Mislim da Merc pripada toj grupi“, ocenjuje Meževič.

Problem se zato ne završava mogućom promenom jednog čoveka na vrhu. CDU, kao i bavarskom Hrišćansko-socijalnom savezu (CSU), prema njegovom mišljenju, potrebni su radikalna promena i novi politički program, dok novih ideja za sada nema.

„Može se jahati na starom konju, ali se ne može jahati na mrtvom konju. CDU sada jaše mrtvog konja“, kaže Meževič.

Promene u nemačkom političkom sistemu već su vidljive kroz rast Alternative za Nemačku. AfD je u Meklenburgu-Prednjoj Pomeraniji osvojio prvo mesto, što pokazuje koliko se raspoloženje dela biračkog tela promenilo i koliko su tradicionalne stranke izgubile nekadašnju sigurnost.

Meževič iz tog razvoja izvodi dve moguće putanje za Nemačku. Prva je zaoštravanje unutrašnje politike i brzo ograničavanje političkog prostora, uz nastavak konfrontacionog kursa prema istoku. On takav scenario opisuje kao moguć prelazak ka totalitarizmu i „pohod na istok iz kojeg se niko neće vratiti“.

Druga mogućnost, po njegovom mišljenju, jeste pokušaj obnavljanja određenih odnosa sa Rusijom i drugim državama koje bi mogle da pomognu Nemačkoj u prevazilaženju ekonomske i političke krize. Međutim, upozorava da ni takav zaokret više ne bi automatski značio da bi Moskva bila spremna da Berlinu ponudi izlaz kakav je nekada bio moguć.

U Rusiji, tvrdi Meževič, među delom ekspertske zajednice jača stav da Nemačku više ne treba spasavati od posledica sopstvene politike. „Nemačkoj ne treba pomagati da ne padne u provaliju. Šta da se radi, neka pada“, zaključuje on.

Kako piše Cargrad, upravo spoj izbornih poraza CDU, ekonomskih problema, rasta AfD i nezadovoljstva dosadašnjim spoljnopolitičkim prioritetima otvara pitanje ne samo političke budućnosti Fridriha Merca, već i pravca kojim će Nemačka krenuti u narednom periodu.

Webtribune