Piše: Vladimir Dimitrijević

Jedna je vlast otišla, ne povratila se: naprednjaci. Druga je došla: Studentska lista. Hoćemo li sa njom imati sreće? Hoće li nam najzad krenuti?

Posle pada dinastije Obrenović, Radoje Domanović, koji je bio pravi „antiobrenovićevac“, suočio se sa primedbama da je prošlo doba satire. Srbija se diže, i nema više razloga za podsmeh vlastima i podaničkom mentalitetu. Sam on je o tome napisao belešku u svom listu „Stradija“:“Šta ćeš sada da pišeš? ― pitali su me mnogi posle 29. maja nekako pakosno ― nema više za tebe materijala! - O publiko srpska, dobričino moja, kako si grdno prosta i naivna. Prošao je 29. maj, ali smo ostali mi. Mi isti onakvi kakvi smo i pre bili. Da se 29. maj desio nešto u doba koje iznose priče iz “Hiljadu i jedne noći”, onda bi otprilike ovako trebalo da izgleda: Srbija se raširila do tri mora, po kojima plove naši veliki brodovi. A ljudi? To tek da vidite! Iz ludnice izašli svi zdravi i čitavi, budale se propametile, a već oni što su bili pametni, postali geniji. Na sve strane, na svakom koraku, kud se čovek mrdne i okrene, natrapa na kakvu veličinu prvog reda. ... Preobrazili se ljudi pa ne možeš da ih poznaš. Pred crkvom gomila ljudi, a već crkva puna. Svi kleče, plaču i lupaju čelom o zemlju. - Šta je ovo, pobogu? - To su pokajnici! Grešnici, oni koji su grešili pre 29. maja. Divni ljudi, stidljivi, krotki, pa ne smeju da pogledaju čoveka u oči. Teše ih, kao, ljudi, ali ne pomaže. - Ostavite nas, savest nas grize! - reknu tek, pa rukama u grudi. Kazamati prazni. Sve se propoštenilo. Ministri mudri, seljaci dobri, vredni, činovnici spremni i savesni, žandarmi učtivi, pa se na svakog ljubazno nasmeše i krotko oslove: “dozvolite”, “molim najpokornije”. Popovi prosto kao svetitelji; kada ih čovek pogleda, mislio bi da su svetitelji i apostoli Hristovi sišli na zemlju. Žito i usevi uspevaju divno, prema odluci narodnog parlamenta. I škola i crkva i kancelarija i kasarne - sve uređeno, sve dobro. Nigde da čovek može išta primetiti. Čisto da se boji čovek da ne izumre ovako divna generacija. Kada bi srećom tako bilo onda bi “Stradija” otišla u penziju, a ja bih pisao kako se pastiri i pastirke ljube, kako žubore potočići i priželjkuju slavuji, al‘ ovako ima se šta.”

Tako je govorio Radoje Domanović. I bio je u pravu. Bilo je još materijala za satiru.

Tako dolazimo do ključnog pitanja – da li je srpsko stanje političko ili moralno i mentalitetsko pošto promene granica, državnih uređenja ili vladajućih garnitura ne mogu doneti trajni boljitak ukoliko im ne prethodi unutrašnji preobražaj pojedinca i društva.

REČENO JE

Sveti vladika Nikolaj Velimirović i otac Justin Popović su nastojavali na tome da je kriza društva u osnovi duhovna i moralna. Vladika Nikolaj je u delima poput Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor isticao da spoljašnje slobode i politički uspesi nemaju vrednost bez unutrašnjeg moralnog očišćenja i povratka hrišćanskim vrlinama.

U zaveštajnom obraćanju pod naslovom Čujte, Srbi, objavljenom posthumno, švajcarski kriminolog i prijatelj srpskog naroda, Arčibald Rajs, ukazao je na raskorak između vrlina običnog naroda i moralne kvarljivosti tadašnje političke i intelektualne elite. On je upozorio da najveća opasnost po opstanak i napredak države ne dolazi spolja, već od unutrašnjih mana, kao što su korupcija, partijašenje i nepoštovanje zakona.

Jovan Cvijić i Vladimir Dvorniković su podrobno analizirali naše mentalitetske osobine. Cvijić je ukazivao na dvojstvo u mentalitetu, gde se uz veliku hrabrost, solidarnost i pravdoljubivost često javljaju i inat, nesloga, kao i sklonost ka preterivanju i brzom odustajanju od započetih poslova. Dvorniković je bio iskren i surov – ako naš čovek kaže da je neko moralno pokvaren, i da ga on „dobro zna“, a pokaže se da nije tako, taj i takav naš čovek se ne raduje što je pogrešio, i što je oklevetani dobar, nego nastoji da mu podmetne nogu i stavi prepreke, samo da bi se pokazalo da je „u pravu“.

Psihijatar Vladeta Jerotić je decenijama govorio o potrebi za „individuacijom“ i zrelošću srpskog naroda, ističući da se politička kultura može promeniti tek kada se prevaziđu psihološke i mentalitetske kočnice, poput zavisti i podeljenosti.

Poznati pisac Borislav Pekić je kroz svoje eseje i romane često kritikovao mitomaniju i nespremnost za suočavanje sa sopstvenim greškama, naglašavajući odgovornost pojedinca. On je u višedecenijskoj vlasti komunista video jedan od ključnih uzroka naše propasti, jer su komunisti od parmzije stvorili svemoćnu vlast koja je privilegovala idiote samo ako pripadaju vladajućoj partiji, a sve druge ostrakizovala. O tome je i govorio:“Dame i gospodo,

veli se da politika ne poznaje moral kao kategoriju s kojom bezuslovno računa u svom praktičnom delovanju. Priznajem da u tome ima istine. Ali ako ga ne poznaje društveni sistem što ga takva politika gradi, ako on nema svoje moralne osnove, svoja načela i svoje zakone na koje se svi možemo, s jednakim pravima, osloniti, on prestaje biti legitiman, čak i ako ostaje legalan. Komunistička partija Jugoslavije stvorila je, nizom zakonskih i vanzakonskih mera, grubo nejednake uslove za život građana i tako ih otvoreno i beskrupulozno podelila na one s povlasticama i one bez povlastica, da ne govorim o trećoj grupi građanskih partija kojima je život otežavan. Najkobniji sistem mera, u tom pravcu, bio je onaj koji je od pripadnosti partiji učinio krunski uslov za sticanje bolje i povlašćene društvene pozicije. Sve javne funkcije, od važnosti za državu, u rukama su komunista. Predstavnička tela, zemaljske egzekutive, armija, policija, sudstvo, diplomatija, privreda, kulturne institucije itd. itd., samo su specijalizovani sektori partijskog života. Na taj način su iz društvenog delovanja isključeni mnogi kompetentni, sposobni, korisni i pošteni građani, nespremni da svoje političko uverenje žrtvuju karijeru.“

U tome smo, donedavno, živeli. Ne smemo dalje, jer ćemo nestati.

DVA STAVA

Osnovni stav „moralista“ koji su tumačili Srbe i njihovu stvarnost je jasan: ni najbolji zakoni ili politički sistemi ne mogu da dejstvuju ukoliko u društvu ne postoji osnovno moralno saglasje, poštenje i osećaj za opšte dobro: određene društvene pojave među Srbima, poput nepotizma, autoritarnosti ili nesloge, ponavljaju se kroz različite istorijske sisteme (monarhiju, socijalizam, višestranačje), što sugeriše da uzrok nije samo u političkom uređenju već u dubljim kulturološkim navikama. Greška je, dakle, isključivo traženje krivca u spoljnim činiocima ili samoj vlasti. Treba se usredsrediti na ličnu odgovornost svakog od nas u svakodnevnom životu, radu i odnosu prema zajednici.

Sa druge strane, deo sociologa, politikologa i istoričara smatra da je svođenje društvenih problema isključivo na mentalitet i moral preuprošćeno je i štetno jer mentalitet nije nepromenljiva kategorija, već se on oblikuje upravo kroz rad stabilnih političkih i pravnih institucija: kada sistem dosledno kažnjava korupciju i nagrađuje rad, menja se i ponašanje ljudi. Pojedini analitičari upozoravaju da insistiranje na „nepromenljivom mentalitetu“ može dovesti do opšte pasivnosti i uverenja da su političke i društvene reforme unapred osuđene na propast.

RAJS I CVIJIĆ

Švajcarski forenzičar i kriminolog, koji je sa srpskom vojskom prošao Prvi svetski rat, ostavio je zapis „Čujte, Srbi“ kao svojevrsni politički i moralni testament. On, kako rekosmo, pravi oštru razliku između običnog naroda i vladajuće elite. Rajs tvrdi da srpskom narodu ne preti najveća opasnost od spoljnih neprijatelja, već od njegove sopstvene inteligencije i političara koji su poprimili najgore osobine sa Zapada, a izgubili narodne vrline. Kao glavne bolesti društva navodi partijašenje, korupciju, nezahvalnost prema onima koji su se žrtvovali za državu i nepoštovanje zakona. Za njega je opstanak države neposredno vezan za povratak poštenju i solidarnosti.

Kao utemeljivač srpske antropogeografije, Jovan Cvijić je postavio naučne osnove za proučavanje mentaliteta stanovništva na Balkanu. Njegova analiza je posebno usmerena na dinarski tip, koji smatra dominantnim u srpskom narodu. Cvijić opisuje ovaj tip kao izuzetno hrabar, pravdoljubiv, ponosan i vezan za istorijsku tradiciju i slobodu. Istovremeno, on ukazuje na naličje tih osobina. Dinarski čovek je sklon preterivanju, inatu, sujeti i političkoj neslozi. Često se brzo oduševljava velikim idejama, ali mu nedostaje istrajnost u svakodnevnom, strpljivom radu i organizaciji.

DVORNIKOVIĆ I JOVANOVIĆ

Filosof i etnopsiholog Vladimir Dvorniković napisao je obimnu studiju „Karakterologija Jugoslovena“ u kojoj je pokušao da sintetiše psihološke i kulturološke osobine naroda na ovom prostoru. Njegova teza je da geografski položaj i burna istorija nisu dozvolili uobličavanje postojanog društvenog karaktera. Dvorniković ističe da su stalni ratovi i život na granici civilizacija stvorili mentalitet koji je izvanredan u kriznim i ratnim situacijama, ali se teško snalazi u mirnodopskim uslovima uređene države.

Smatrao je da srpsko i jugoslovensko društvo pate od „istorijske isprekidanosti“, zbog čega se svaka generacija ponaša kao da istorija počinje od nje, bez strpljenja za dugoročnu izgradnju ustanova. Ukazivao je i na prenaglašenu sujetu, moralni nesklad, inat, lenost i surovost u međuljudskim odnosima. Iako je isticao veliku vitalnost i obdarenost naših ljudi, Dvorniković je bio oštar, ali i objektivan kritičar našeg mentaliteta. Dvorniković smatra da naš čovek previše strasno i bolno doživljava svoje „ja“, što dovodi do dubokih unutrašnjih protivrečnosti. Naš čovek ima izuzetno visoke i stroge moralne zahteve prema drugima, dok sopstveno ponašanje retko meri istim kriterijumima.

Energija se često troši na međusobno nadmetanje i zadovoljavanje lične taštine, zbog čega lični interes i inat pobeđuju opšte dobro. Naš čovek je pravi majstor u pronalaženju tuđih slabih tačaka i ume veoma precizno da „ujede“ i povredi bližnjeg tamo gde je najosetljiviji.

Nagli prelazak iz patrijarhalne, plemenske i seoske zajednice u moderno društvo stvorio je kod našeg čoveka otpor prema institucijama i disciplini. Dvorniković primećuje sklonost ka lenjosti i izbegavanju sistematskog, svakodnevnog truda, uz očekivanje velikih rezultata bez upornosti.

Mnogi ljudi provedu život u samoobmani da su „mogli sve“, samo da su hteli da se potrude: naš čovek je uveren da je on u osnovi genijalan, samo mu okolnosti ne daju da se razmahne. Naviknut na plemenska pravila u dubini duše često ne priznaje državni poredak, zbog čega su korupcija, grabljivost i nepoštovanje zakona česta pojava.

Psiha našeg čoveka oscilira između duboke melanholije (derta) i iznenadnih izliva krajnje strasti ili besa. Dvorniković upozorava na sklonost zavisti i samoporicanju, čak i prema samosatiranju, što smatra najvećom preprekom za istorijski opstanak i napredak naroda.

Značajan doprinos čitanju našeg mentaliteta dao je i Slobodan Jovanović. Baveći se nedostatkom našeg kulturnog obrasca, on je skovao pojam „poluintelektualac“ za čoveka koji je uredno završio školu i stekao diplomu, ali bez ikakvog moralnog vaspitanja i istinske kulture. Opisao ga je kao „diplomiranog primitivca“ i beskrupuloznog laktaša koji uspeh meri isključivo materijalnom korišću, a političku funkciju vidi kao plen iz kojeg treba izvući lični ćar.

Upozoravao je da se srpska nacionalna energija troši haotično, bez jasnog plana i organizacije. Smatrao je da smo skloni ogromnim patnjama i herojskim naporima koji su često u velikom neskladu sa stvarnim i trajnim političkim dobicima.

Isticao je da srpsko društvo nije uspelo da izgradi čvrst i trajan kulturni obrazac koji bi oblikovao ponašanje pojedinaca i elite. Zbog toga se često luta između nekritičkog prihvatanja tuđih uzora i zatvaranja u sopstvenu zabludu.

Analizirajući dinarski tip karaktera, primetio je da se junaštvo često meša sa nerealnim samopouzdanjem i neprilagođenošću. Umesto strpljivog, sistematskog rada i trezvenog planiranja, društvo je sklono eksplozivnim reakcijama i traženju prečica. Kritikovao je i uskogrudost partijskih interesa. Naglašavao je da se opšti nacionalni ciljevi često žrtvuju zarad sitnih karijerističkih ambicija i korupcije.

VLADIKA NIKOLAJ I OTAC JUSTIN

Vladika Nikolaj je zastupao stav da su ratovi, okupacije i unutrašnji sukobi među Srbima posledica otpadanja od vere, moralnog posrnuća i sebičnosti svih slojeva društva. Za njega rešenje srpskog pitanja nije u novoj političkoj ideologiji ili savezništvima, već u „oboženju, slozi i umnoženju“, odnosno u ličnom moralnom očišćenju svakog pojedinca. Često je naglašavao da su Srbi zaboravivši Boga zaboravili i jedni na druge, zbog čega su se međusobno delili i svađali.

Upozoravao je da se narod seti Boga i pravih vrednosti tek kada zapadne u veliku nevolju. Čim opasnost prođe, brzo se zaboravljaju žrtve predaka i primljena pomoć od Tvorca.

Kritikovao je srpsku inteligenciju i više slojeve zbog odbacivanja sopstvene tradicije u korist površnog materijalizma. Smatrao je da se iz Evrope preuzima ono što je najgore, dok se narod odriče svojih korena.

U svojim besedama oštro je osuđivao korupciju i prisvajanje državne imovine, nazivajući krađu države prokletstvom koje direktno navlači propast na ceo narod. Posebno je ukazivao na težak greh psovanja Boga, vere i svega svetog, ističući da nijedan drugi hrišćanski narod ne huli na svoje svetinje sa takvom lakoćom. U poukama Srbima upozoravao je narod da pazi koga bira da ga vodi, jer stradanje dolazi kada ljudi slepo prate nemoralne i sebične vođe.

Otac Justin Popović je u svojim besedama i spisima najoštrije kritikovao duhovno otpadništvo Srba od Svetosavlja, samozaborav i površno prihvatanje zapadnoevropskih uzora. Njegova kritika nije bila usmerena na političke ili površne mane, već na duboku moralnu i duhovnu krizu koju je video u svom narodu tokom 20. veka.

Otac Justin je smatrao da Srbi gube svoj istinski identitet onog trenutka kada napuste jevanđelski put Svetog Save. Često je ponavljao da u narodu ima mnogo „bivših Srba“, a veoma malo onih pravih koji žive po veri. Kritikovao je srpsku inteligenciju i narod zbog slepog oponašanja evropskog racionalizma, materijalizma i bezbožništva. Smatrao je da Srbi često odbacuju svoje najveće duhovno blago zarad prolaznih i površnih ideja sa strane.

Isticao je da je duhovno propadanje počelo onda kada su ljudi zamenili molitvu, post i crkveni život svakodnevnom politikom i površnim razonodama. Ovu misao je sažeo u poznatu ocenu da je propast došla kada je Srbin umesto jutarnje molitve počeo prvo da čita novine.

U svojim besedama je često ukazivao na to da se narod navikao na duhovnu učmalost, sebičnost i međusobnu neslogu. Upozoravao je da bez unutrašnjeg pokajanja i vraćanja Bogu narodu preti duhovni raspad.

Za razliku od svetovnih kritičara društva, otac Justin je loše osobine Srba uvek posmatrao kroz prizmu odnosa prema Bogu. Verovao je da sve društvene, moralne i nacionalne mane, poput nesloge, gordosti, sujete ili podaništva, nastaju kao neposredna posledica udaljavanja od hrišćanskih vrlina.

VLADETA JEROTIĆ I ŽARKO VIDOVIĆ

Psihijatar Vladeta Jerotić prišao je temi srpskog mentaliteta iz ugla dubinske psihologije i hrišćanske antropologije. Jerotić je isticao da srpski narod mora da prođe kroz proces sazrevanja, odnosno prelaska iz plemenske i kolektivističke svesti u svest odgovornog pojedinca.Kao ključne psihološke prepreke napretku navodio je duboku unutrašnju podeljenost, sklonost ka idealizovanju i brzom odbacivanju autoriteta, kao i zavist prema uspehu bližnjeg. Smatrao je da bez rada na sopstvenoj psihi i moralu nema ni zdravog političkog života.

Žarko Vidović u svojim delima često koristi pojmove „epska sujeta“ i „epski optimizam“ kako bi opisao duboku razliku između površne, plemenske gordosti i istinske, hrišćanske svesti Kosovskog zaveta. Za njega je epska sujeta jedna od najvećih duhovnih i istorijskih zamki srpskog naroda, jer narod čini lakovernim i podložnim manipulacijama.

Vidović naglašava da epska sujeta pripada prethrišćanskoj, plemenskoj i paganskoj psihologiji. Ona se zasniva na verovanju u sopstvenu nepobedivost i nadmoć nad drugima. Nasuprot tome, Kosovski zavet je svest o žrtvi, slobodi i odgovornosti pred Bogom. Zavet podrazumeva spremnost na stradanje za istinu, dok epska sujeta odbija stvarnost i traži laku pobedu. Vidović ovaj stav naziva i „epskim optimizmom“. To je uverenje da nam niko ništa ne može jer imamo nadljudske junake koji jednim zamahom sablje odsecaju po tri glave. Kada dođe do poraza, epska sujeta ne traži uzrok u sopstvenim greškama ili realnim okolnostima, već u izdaji ili slučajnosti (poput verovanja da bi Miloš Obilić pobio sve Turke da mu neka baba nije podmetnula nešto pod konja).

Vidović ističe lik Šćepana Malog kao savršen primer kako lažni vođa koristi epsku sujetu. Šćepan laska plemenskoj gordosti naroda, nazivajući ih nepobedivim vitezovima, i tako ih lako zavodi „za Goleš-planinu“. Kada su ljudi opijeni pričama o sopstvenoj veličini, gube sposobnost rasuđivanja i postaju plen demagoga.

Prema Vidoviću, epska sujeta vodi u oslepelost u istoriji. Narod koji veruje u mitove o sopstvenoj svemoći ne vidi stvarne opasnosti koje mu prete. Izlaz iz epske sujete Vidović vidi u preobražaju plemenske svesti u zavetnu i liturgijsku zajednicu, gde se sloboda ne brani samohvalisanjem, već trezvenošću, znanjem i moralnom čvrstinom. On zato pravi pravi oštru razliku između plemenske i nacionalne svesti. Dok je pleme prirodna, krvna i teritorijalna zajednica, nacija nastaje tek onda kada se ta prirodna zajednica preobrazi kroz veru, odgovornost i istorijsku svest.

Pleme je arhajska zajednica definisana teritorijom i zavičajnim običajima. Njegova jedina svetinja je sopstveni opstanak. Osnovno osećanje u plemenskom mentalitetu je bojazan od svega što dolazi spolja. Zbog toga plemenska svest rađa zatvorenost, krvnu osvetu i sujetu koja traži stalnu potvrdu sopstvene snage.

Prema Vidoviću, srpska nacija ne nastaje biološkim putem, već delovanjem Svetoga Save. Autokefalna Crkva je imala misiju da plemena smiri, oplemeni i ujedini u višu, duhovnu zajednicu. To je, između ostalog, išlo putem svetosavskog Zakonopravila, kao pravne osnove Srpstva kroz vekove.

Vidović kao dokaz snage nacionalne svesti navodi period nakon pada Smedereva. Iako su izgubili državu i živeli rasuti pod tuđom vlašću, Srbi su opstali kao nacija zahvaljujući zavetnoj svesti koju je čuvala Crkva.

Vidović ističe da svetosavska nacija nije imperijalni projekat. Ona ne teži osvajanju tuđih teritorija, već odbrani sopstvenog moralnog i duhovnog dostojanstva. U plemenu ili modernom sekularnom društvu čovek je samo deo kolektiva ili izolovana individua. U zavetnoj naciji, čovek postaje odgovorna ličnost koja kroz zajednicu sa precima i potomcima svedoči istinu u istoriji.

SRPSKA KNjIŽEVNOST SVEDOČI

Srpska književnost, posebno satira i psihološko-istorijska proza, pružila je možda najoštriju i najtrajniju analizu srpskog mentaliteta i morala. Za razliku od naučnika i duhovnika, pisci su kroz konkretne likove i situacije pokazali kako se moralne slabosti pojedinca prelivaju u politički i društveni život.

Jovan Sterija Popović je kroz svoje komedije oštro, ali sa namerom da pouči i ispravi, ismevao loše crte srpskog mentaliteta svoga doba. Kao prosvetitelj, verovao je da pozorište treba da bude moralno ogledalo u kojem će ljudi prepoznati sopstvene mane.

Kroz lik Feme u „Pokondirenoj tikvi“, Sterija ismeva malograđanštinu i potrebu da se po svaku cenu pobegne od porekla. Fema se stidi svog zanatlijskog staleža i pokušava da oponaša „visoko društvo“ („nobles“), iako za to nema ni obrazovanje ni prave manire. Sterija kritikuje one koji misle da se gospodstvo kupuje skupom odećom i učenjem stranih reči, dok iznutra ostaju primitivni i bahati.

U „Rodoljupcima“ Sterija prikazuje Srbe koji se najglasnije busaju u grudi i kunu u Srpstvo, a pod „patriotizmom“ kriju koristoljublje, želju za vlašću i novcem. Likovi poput Žutilova, Lepršića i Šerbulića menjaju politička uverenja i zastave onog trenutka kada se promene okolnosti i kada treba spasiti sopstvenu kožu ili imetak. Sterija oštro osuđuje praznu retoriku i velike reči iza kojih ne stoje nikakva dela niti iskrena žrtva za narod.

U komediji „Laža i paralaža“, Sterija ismeva sklonost ljudi da nasedaju na prazna obećanja, lažne titule i slatkorečive prevarante (Aleksa i Mita). Ljudi su spremni da poveruju u svaku laž ako ona laska njihovoj sujeti.

Radoje Domanović je na prelazu iz 19. u 20. vek kroz alegorijske pripovetke ogolio duboke mentalitetske probleme društva, pokazujući da tiranija i loš sistem ne nastaju sami od sebe, već iz moralnog pristanka građana.

U pripoveci Danga, građani sa ponosom prihvataju žigosanje na čelu kao znak patriotizma i lojalnosti. Domanović time poručuje da političko ropstvo počinje u trenutku kada pojedinac izgubi lično dostojanstvo i počne da se ponosi sopstvenim poniženjem. Narod, u priči „Vođa“, bez razmišljanja kreće za strancem o kome ne zna ništa, samo zato što ovaj ćuti i deluje misteriozno. Kada se na kraju ispostavi da je vođa slep od rođenja, postaje jasno da tragedija nije u slepilu vođe, već u nezrelosti onih koji su odbili da gledaju sopstvenim očima.

Branislav Nušić je u svojim komedijama blago i duhovito slikao srpsko društvo, ali je u suštini dao preciznu dijagnozu moralnog posrnuća koje nastaje u sudaru patrijarhalnog mentaliteta i moderne države.

Živka Popović u „Gospođi ministarki“ nije po prirodi zla žena, ali trenutak u kojem njen muž postaje ministar budi u njoj pohlepu, bahatost i potrebu da se osveti svima koji su je ranije potcenjivali. Nušić pokazuje da problem nije samo u političarima, već u kolektivnom shvatanju da vlast služi za lično bogaćenje i zbrinjavanje rodbine, a ne za opšte dobro. Kroz likove poput Jevrema Prokića u „Narodnom poslaniku“ ili Jerotija Pantića u „Sumnjivom licu“, Nušić prikazuje društvo u kojem su ideologija, patriotizam i porodična ljubav samo maske iza kojih se kriju sitni lični interesi, strah od nadređenih i spremnost na gaženje svih moralnih načela zarad sitnog ćara.

Borislav Pekić je u drugoj polovini 20. veka prišao problemu našeg mentaliteta sa dubokom filosofskom i istorijskom analizom. On je smatrao da Srbi često beže od odgovornosti za sadašnjost u velike nacionalne mitove i samoobmane.

U „Zlatnom runu“, monumentalnoj sagi o porodici Njegovan, Pekić prati razvoj građanskog sloja na Balkanu i pokazuje kako se vekovima prenose isti obrasci ponašanja – spoj orijentalnog pragmatizma, lukavstva i preživljavanja sa evropskim ambicijama. On ukazuje na to da se politički sistemi menjaju, ali da unutrašnja priroda ljudi ostaje ista.

U esejima i memoarskoj prozi, Pekić je analizirao kako srpski mentalitet lako prelazi iz krajnjeg idealizma i samožrtvovanja u potpuni cinizam i oportunizam. Isticao je da je glavni problem društva nedostatak građanske svesti, strpljenja i poštovanja procedure, jer se sve rešava „istorijskim prečicama“.

Umeo je da stoji sam nasuprot svih:„Biti u većini znači biti načelno privilegovan, a svaka privilegija na izvestan način ograničava našu slobodnu volju, čini je često dugom neupotrebom i neupotrebljivom, jer ako je čovek u većini, ako je čovek u saglasnosti sa većinom stvari koje ga okružuju, onda on i nema potrebe da bira ili svaki izbor je već zapravo dat, i njegova volja rđa. Pravi znak snage jednog uverenja nije otpor manjini, nego otpor većini. Naravno to time uverenje ne čini ispravnim, ono ga samo čini snažnim.“

Naši pisci su jasni: politički sistem je samo ogledalo u kojem se vide moralne i mentalitetske osobine naroda, pa se bez promene svesti pojedinca menjaju samo imena vladara, dok suština problema ostaje ista.

ŽIVOT POD TUĐINOM

Mentalitetske i moralne osobine o kojima su pisali srpski mislioci i književnici nisu nastale ni iz čega. Istoričari, antropolozi i sociolozi uglavnom se slažu da su one rezultat viševekovnog života pod vlašću stranih carstava (Osmanskog i Habzburškog), stalnih ratova i specifičnog geografskog položaja Balkana.

Način na koji su se ljudi vekovima borili za biološki i duhovni opstanak oblikovao je navike koje su se kasnije, u sopstvenoj državi, često pokazale kao kočnica napretku. Viševekovna osmanska vlast bila je ključni faktor u formiranju odnosa prema državi, zakonu, porezu. Za srpsko stanovništvo ta država je bila tuđinska, nasilna i nepravedna.

Kada je država okupator, prevariti je, utajiti porez ili zaobići zakon ne smatra se nemoralnim, već činom patriotizma i snalažljivosti. Problem je nastao posle oslobođenja u 19. veku, jer je ova navika preneta i na sopstvenu, srpsku državu.

Da bi preživeo pod apsolutističkom vlašću, čovek je morao da bude pokoran pred jačim, da krije svoje misli i da se služi lukavstvom. Istovremeno, čim bi dobio malu moć, često bi se ponašao bahato prema slabijima od sebe, oponašajući model osmanskih gospodara. Tako je i nastalo turčenje.

Nasuprot pokornoj raji stajao je hajduk, simbol slobode, prkosa i hrabrosti. Međutim, hajdučija je podrazumevala život izvan zakona i neprihvatanje bilo kakvog autoriteta, što je kasnije otežavalo uvođenje reda, discipline i mirnodopske administracije. Hajdučija se produžila i u oslobođenoj Srbiji.

Srbi koji su živeli na prostoru Habzburške monarhije razvili su nešto drugačije, ali takođe specifične mentalitetske crte.

U Vojnoj krajini, Srbi su vekovima bili profesionalni ratnici koji su branili carstvo u zamenu za slobodu i zemlju. To je razvilo snažan osećaj ponosa, ali i uverenje da se status i prava stiču ratničkim zaslugama, a ne svakodnevnim radom. Za razliku od osmanskog haosa, habzburški sistem je doneo poštovanje propisa, ali često i preteranu krutost, zavisnost od državne službe i sklonost ka servilnosti caru u Beču, što je kasnije iskoristio Broz, kao „poslednji Habzburg“.

U odsustvu sopstvene države, jedini siguran oslonac za pojedinca bili su porodica, bratstvo i pleme. Ovaj oblik organizovanja sačuvao je narod od asimilacije, ali je ostavio duboke posledice na političku kulturu.

ZADRUŽNOST I POSLEDICE

U porodičnoj zadruzi u kojoj su Srbi vekovima živeli pojedinac nije imao pravo na sopstveno mišljenje ili inicijativu jer odluke je donosio starešina ( mada je mogao da daje savete ). Ovaj obrazac je kasnije prenet u politiku kroz traženje „vođe“ ili „oca nacije“ koji će rešavati sve probleme umesto građana. Kada su se u 19. veku pojavile političke stranke, one nisu doživljavane kao grupe istomišljenika sa različitim političkim programima, već kao nova „plemena“. Pomaganje rođacima i partijskim drugovima na račun države postalo je moralni imperativ, baš kao nekada u zadruzi.

Česti ratovi, seobe i razaranja doveli su do toga da se na Balkanu retko živelo u kontinuitetu dužem od dve generacije. Kada čovek zna da rat ili promena vlasti mogu preko noći uništiti sve što je stekao, on gubi motivaciju za dugoročno planiranje, štednju i strpljivo građenje institucija. Umesto toga, razvija se životni stav „od danas do sutra“ i težnja da se sve ostvari brzo i na prečac.

PUT U SLOBODU

Promena srpskog mentaliteta tokom 19. i 20. veka predstavlja jedan od najsloženijih i najdramatičnijih procesa u novijoj istoriji. Ovaj period obeležen je stalnim i bolnim sudarom tradicionalnog, patrijarhalnog modela i modernog, zapadnoevropskog koncepta države i društva.

Umesto postepenog i prirodnog sazrevanja, modernizacija u Srbiji često je sprovođena naglo, odozgo, kroz zakone i reforme za koje društvo u suštini nije bilo spremno.

Nakon oslobođenja od osmanske vlasti, mlada srpska država našla se pred zadatkom da u roku od nekoliko decenija preskoči vekove zaostajanja i prihvati evropske institucije.

U Srbiju su uvođeni moderni ustavi, sudovi, parlamentarizam i birokratija po uzoru na Francusku, Nemačku ili Belgiju. Međutim, seljaštvo, koje je činilo preko 80 odsto stanovništva, ove institucije je doživljavalo kao strano telo koje oduzima slobodu i nameće poreze.

Školovani mladi ljudi, poznati kao „parizlije“ i „nemačkari“, vraćali su se iz Evrope sa željom da brzo promene zemlju. Ipak, mnogi su prihvatili samo spoljašnji sjaj Zapada (odeću, manire, fraze), dok su u suštini zadržali sklonost bahatosti i dokazivanju sopstvene moći, stvarajući dubok jaz između gradske birokratije i naroda.

Kako se porodična zadruga raspadala pod udarom tržišne privrede, ljudi su tražili novi oblik kolektivne zaštite. Pronašli su ga u političkim partijama (posebno u Radikalnoj stranci), koje su preuzele ulogu plemena, nudeći pojedincu sigurnost u zamenu za slepu odanost.

PRE I POSLE RATA

Stvaranje Kraljevine SHS (Jugoslavije) donelo je novi mentalitetski šok, jer su se u istoj državi našli Srbi iz Srbije sa svojim ustaničkim i slobodarskim iskustvom i Srbi iz bivše Austrougarske, naviknuti na vlast tuđina. Tu su bili i Hrvati i Slovenci, kao i nacionalne i verske manjine koje je trebalo umešno harmonizovati, a za to nije bilo dovoljno snage.

Nagli razvoj Beograda i drugih gradova doveo je do mešanja seoskog i gradskog stanovništva.Tradicionalni patrijarhalni moral (koji je počivao na časti, zadatoj reči i strahu od sramote u maloj zajednici) počeo je da slabi u velikom gradu, dok se novi, građanski moral (zasnovan na poštovanju zakona i građanskoj svesti) još uvek nije učvrstio.

Dolazak komunista na vlast 1945. godine doneo je radikalnu modernizaciju (industrijalizaciju, opismenjavanje, emancipaciju žena), ali je na mentalitetskom planu proizveo zanimljiv paradoks.

Iako je ideološki bio usmeren protiv tradicije, socijalizam je zapravo osnažio stare mentalitetske obrasce. Kolektivizam iz porodične zadruge pretočen je u radnički kolektiv, a kult starešine zamenjen je kultom nepogrešivog vođe (Josipa Broza Tita). U ovom periodu učvrstilo se uverenje da je država dužna da pojedincu obezbedi posao, stan i sigurnost, čime je dodatno ugušena lična inicijativa i preduzetnički duh. Pevalo se:“Ala volim ovaj režim, plata ide, a ja ležim“. Život u jednopartijskom sistemu ponovo je vratio naviku „ketmanisanja“ iz osmanskog doba – jedno se govorilo u javnosti i na sastancima, a sasvim drugo u krugu porodice.

Raspad Jugoslavije i ratovi devedesetih godina doveli su do novog mentalitetskog sloma. U uslovima krize, sankcija i siromaštva, površinski sloj građanske kulture brzo se istopio.

Društvo se ponovo povuklo u porodične i klanovske veze radi pukog preživljavanja, dok su zakoni i institucije izgubili svaki autoritet. Ulazak u 21. vek obeležio je ponovni pokušaj usvajanja evropskih standarda, koji se i dalje suočava sa istim istorijskim otporom – sukobom između potrebe za uređenim sistemom i navike da se stvari rešavaju preko veze, mimo pravila i uz oslanjanje na autoritet.

PUTEVI IZLAZA

Srbima su nuđeni i putevi izlaza, od duhovnih do svetovnih.

Za pravoslavne duhovnike, rešenje nije u političkim reformama, već u radikalnoj promeni unutrašnjeg sveta svakog čoveka. Vladika Nikolaj je isticao da obnova mora krenuti odozdo, od pojedinca koji odbija da učestvuje u nepravdi, laži i korupciji, bez obzira na to šta rade vlast ili komšije. Kao protivotrov srpskoj neslozi i inatu, Vladika Nikolaj i Otac Justin predlagali su hrišćansko smirenje i svest o zajedničkom dobru, gde opšti interes uvek stoji iznad ličnog ili partijskog.

Vladeta Jerotić je savetovao da svaki građanin prestane da traži krivce u velikim silama, susedima ili političarima i da umesto toga postavi pitanje šta on lično može da uradi u svojoj porodici i na svom radnom mestu. Smatrao je da srpski čovek mora da ukroti svoje nagle emotivne reakcije (euforiju i očajanje) i da razvije kritičko mišljenje, strpljenje i samodisciplinu. Predlagao je svesno negovanje kulture podrške i poštovanja tuđeg uspeha, umesto destruktivne zavisti koja koči najsposobnije pojedince.

Građanski orijentisani mislioci videli su izlaz u napuštanju mitomanije i prihvatanju svakodnevnog, strpljivog rada i poštovanja zakona.

Slobodan Jovanović ukazivao je na potrebu stvaranja čoveka koji ima sopstveno mišljenje, ne plaši se autoriteta, ali istovremeno poštuje zakon i spreman je na kompromis sa neistomišljenicima. Borislav Pekić je isticao da narod mora da shvati da se država ne gradi samo velikim žrtvama u ratu, već dosadnim, svakodnevnim poštovanjem pravila u miru – od plaćanja poreza do poštovanja saobraćajnih propisa.

Još od doba prosvetiteljstva, mnogi su rešenje videli u prosvećivanju i stvaranju nove, moralno odgovorne elite.

Dositej Obradović je u 18. veku naglašavao da škole ne smeju da proizvode samo pismene birokrate, već moralno zrele ljude koji će znanje koristiti za opšti napredak. Arčibald Rajs je poručivao da se društvo može oporaviti tek kada najobrazovaniji ljudi prestanu da budu sluge partija i počnu da služe narodu svojim znanjem, poštenjem i ličnim primerom.

USTANOVE I MENTALITET

Mnogi sociolozi ističu da ljudi ne varaju državu, ne traže veze i ne izbegavaju porez zato što su urođeno nemoralni, već zato što žive u sistemu u kojem se poštenje ne isplati, a kršenje pravila ostaje nekažnjeno. Ponašanje koje nazivamo „mentalitetom“ zapravo je racionalno prilagođavanje pojedinca lošim i nepravednim pravilima igre.

Kada isti ti ljudi, sa istim „mentalitetom“, odu da žive i rade u uređene države, oni se u veoma kratkom roku prilagođavaju, poštuju zakone, plaćaju porez i ne bacaju smeće na ulicu. Ovo dokazuje da ponašanje ne diktira karakter naroda, već efikasnost institucija i izvesnost kazne.

Moderna antropologija odbacuje teorije o trajnim psihološkim osobinama celih nacija (poput Cvijićevih ili Dvornikovićevih podela). Smatra se da su takve generalizacije nenaučne jer zanemaruju ogromne razlike između društvenih slojeva, pokolenja, oblasti u kojima se živi i ekonomskih okolnosti.

Mnogi upozoravaju da teza „nije kriva vlast, kriv je naš mentalitet“ često služi političkim i ekonomskim „elitama“ kao savršen izgovor za sopstvenu nesposobnost i korupciju. Ako se krivica prebaci na „nezreo narod“, vlast se oslobađa odgovornosti za loše zakone, neefikasno sudstvo i urušene institucije.

Sociolozi smatraju da je nerealno očekivati da se milioni pojedinaca istovremeno duhovno i moralno preporode. Istorija pokazuje da društva napreduju tek kada „prosvećena manjina“ izgradi jake, nezavisne institucije (sudstvo, policiju, medije, kontrolna tela) koje potom primoravaju sve građane, uključujući i one na vlasti, da poštuju pravila.

Većina savremenih teoretičara zauzima „srednji stav“ i govori o uzajamnoj vezi između kulture i institucija. Dobre institucije zaista menjaju navike ljudi nabolje, ali je za njihovo stvaranje i očuvanje ipak potrebna kritična masa građana i političara koji imaju svest o opštem dobru i spremnost da se bore za pravdu.

TEORIJA O PROPASTI NARODA

Teorija o inkluzivnim i ekstraktivnim institucijama, koju su razvili ekonomista Daron Adžemoglu i politikolog Džejms Robinson u knjizi Zašto narodi propadaju (Why Nations Fail), osporava ideju da su kultura, mentalitet, geografija ili religija presudni za uspeh jedne države.

Prema njihovom tumačenju, glavni razlog zašto neke nacije napreduju, a druge stagniraju leži isključivo u prirodi njihovih političkih i ekonomskih institucija. Za ovu teoriju Adžemoglu i Robinson (zajedno sa Sajmonom Džonsonom) dobili su i Nobelovu nagradu za ekonomiju 2024. godine.

Postoje države koje grade tzv. „ekstraktivne nstitucije“. Ove institucije su uobličene tako da izvlače (ekstrahuju) resurse i bogatstvo od većine društva u korist uske političke i ekonomske grupe na vlasti.

Moć je koncentrisana u rukama male grupe ljudi ili jednog vođe, bez stvarne kontrole i odgovornosti pred građanima. Ne postoji istinska zaštita privatne svojine, zakoni se primenjuju selektivno, a tržištem vladaju monopoli bliski vlasti. U ovakvom sistemu običan čovek brzo shvata da se pošten rad, pronalazaštvo, preduzimljivost i obrazovanje ne isplate, jer mu uspeh može biti oduzet razbojničkim potezima vladajuće oligarhije. Zbog toga ljudi stiču apatiju, razvijaju uzajamno nepoverenje, koriste koruptivne modele ponašanja i oslanjanje na partijske veze. Ono što spolja deluje kao „loš mentalitet“ zapravo je samo logičan odgovor građana na sistem koji ih pljačka.

Postoje i države koje imaju „inkluzivne institucije“, koje omogućavaju i podstiču veliku većinu građana da učestvuje u ekonomskom i političkom životu i da u potpunosti iskoristi svoje talente i veštine. Vlast je šire raspoređena i ograničena, postoje nezavisno sudstvo, slobodni mediji i vladavina prava. Garantovana je sigurnost privatne svojine, postoji, makar delimično, poštena tržišna utakmica, lako se pokreće posao, a država ulaže u obrazovanje i infrastrukturu dostupnu svima.

Kada građani vide da je zakon jednak za sve i da njihov trud i znanje neposreedno donose i zaradu i sigurnost svakodnevnog života, oni postaju preduzimljivi, poštuju pravila i grade poverenje u zajednicu.

NAŠE PREKRETNICE

Ako sagledamo srpsku situaciju prema teoriji Adžemoglua i Robinsona, problemi poput partijašenja, korupcije, nepotizma i odlaska mladih ne potiču iz „srpskog karaktera“ ili osmanskog nasleđa samog po sebi, već iz činjenice da su elite na Balkanu kroz različite epohe (monarhiju, socijalizam, tranziciju) uvek iznova obnavljale ekstraktivne institucije koje im omogućavaju da kontrolišu državu i resurse bez odgovornosti. Naš problem nije bio u nedostatku pokušaja modernizacije, već u fenomenu koji Adžemoglu i Robinson nazivaju „gvozdenim zakonom oligarhije“, pojavi da nove elite, nakon što sruše staru vlast u ime slobode, ubrzo preuzmu i obnove stare ekstraktivne mehanizme u svoju korist.

Istorija Srbije i Jugoslavije u 19. i 20. veku puna je „kritičnih prekretnica“ u kojima su reforme započinjane sa velikim entuzijazmom, ali su gotovo uvek zaustavljane na pola puta.

Srpska borba za nezavisnost od turske vlasti (1804–1835) bila je jedan od najznačajnijih slobodarskih iskoraka u Evropi tog doba. Ukinut je feudalizam, seljaci su postali vlasnici zemlje, a Sretenjski ustav (1835) pokušao je da ograniči vlast vladara i uvede podelu vlasti. Ipak, knez Miloš Obrenović, iako oslobodilac, nije želeo da deli moć sa narodom. On je ukinuo Sretenjski ustav i uspostavio lični monopol nad trgovinom i državnim resursima (ekstraktivni model).

Kasnije ustavne promene (1869, 1888) donele su parlamentarizam i građanska prava, ali se u praksi razvio sistem u kojem je stranka koja pobedi na izborima preuzimala potpunu kontrolu nad sudovima, policijom i državnom službom. Država je postala glavni poslodavac i izvor bogaćenja, čime su inkluzivni zakoni ostali mrtvo slovo na papiru.

Stvaranje zajedničke države 1918. godine bilo je velika istorijska prekretnica, ali nova država nije uspela da izgradi inkluzivne institucije koje bi povezale različite regione i narode. Umesto izgradnje nezavisnih sudova i ekonomije oslobođene državnog uticaja, politička elita je koncentrisala moć u Beogradu, koristeći državni aparat za partijsko zapošljavanje i dodelu privilegija (što je Arčibald Rajs oštro kritikovao).

Ekonomske i pravne reforme su stalno odlagane zbog političkih kriza i nacionalnih sukoba, što je na kraju dovelo do uvođenja Šestojanuarske diktature (1929) – potpunog povratka na ekstraktivnu autoritarnu vlast.

Posle Drugog svetskog rata, Jugoslavija je doživela snažnu modernizaciju i u početku visok privredni rast. Iako ekstraktivne institucije mogu proizvesti privremeni rast tako što država silom preusmerava resurse iz poljoprivrede u industriju, taj rast neizbežno stane.

Radničko samoupravljanje je u teoriji delovalo kao inkluzivni korak, ali je u praksi ostalo pod strogom kontrolom jedne partije (Saveza komunista). Bez političkog pluralizma, slobodnog tržišta i zaštite privatne svojine, nije bilo mesta za prave inovacije i dugoročnu efikasnost.

Privredna reforma iz 1965. i nastojanja Ante Markovića krajem osamdesetih predstavljali su ozbiljne pokušaje prelaska na tržišnu ekonomiju. Međutim, oba puta su zaustavljeni jer je partijska elita shvatila da bi slobodno tržište i pravna država uništili njen politički monopol i privilegije.

Raspad Jugoslavije i ratovi devedesetih godina doveli su do potpunog urušavanja i ono malo institucija koje su postojale. Umesto izgradnje vladavine prava, vlast je iskoristila rat, sankcije i hiperinflaciju za masovno izvlačenje kapitala od građana (stara devizna štednja, piramidalne banke) i stvaranje nove oligarhije bliske državnom vrhu.

Petooktobarske promene su ponovo otvorile vrata izgradnji inkluzivnih institucija. Ipak, procesi privatizacije i reforme pravosuđa često su ostajali nedovršeni jer su nove političke garniture zadržale partijsku kontrolu nad javnim preduzećima, medijima i sudovima.

Prema Adžemogluu i Robinsonu, izlaz iz ovog začaranog kruga dešava se tek onda kada se u društvu stvori široka koalicija različitih društvenih grupa (privrednika, radnika, intelektualaca, srednje klase) koja je dovoljno snažna da spreči političku „elitu“ da ponovo uzurpira vlast i podredi institucije sebi.

OBRAZOVANjE I MEDIJI

Obrazovanje i mediji smatraju se ključnim čuvarima ili rušiteljima institucija. Oni predstavljaju most između formalnih zakona i svesti građana, jer neposredno utiču na to da li će društvo prihvatiti ekstraktivni sistem ili će se izboriti za inkluzivne institucije: čak i najbolje napisan ustav i zakoni postaju nemoćni ukoliko obrazovanje ne proizvodi kritički nastrojene građane, a mediji ne služe kao kontrolori vlasti.

Adžemoglu i Robinson ističu da je obrazovanje jedan od najvažnijih stubova inkluzivnih institucija, ali istovremeno upozoravaju da autoritarni i ekstraktivni režimi često koriste škole upravo da bi sprečili promene.

U uređenim sistemima, obrazovanje uči mlade ljude kako da postavljaju pitanja, analiziraju činjenice, sarađuju i razumeju svoja građanska prava. Takvi građani nisu laki za manipulaciju i zahtevaju odgovornost od političara, čime štite institucije.

Kada je kvalitetno obrazovanje dostupno svima, bez obzira na poreklo i partijsku pripadnost, ono omogućava najtalentovanijima da napreduju. Kada je obrazovanje urušeno ili podređeno kupovini diploma i partijskim vezama, društvo gubi elitu sposobnu da vodi institucije.

U savremenoj politikologiji mediji se nazivaju „četvrtim stubom vlasti“ (pored zakonodavne, izvršne i sudske), jer bez slobodnog protoka informacija građani ne mogu da znaju da li vlast krši zakon.

Slobodni i istraživački mediji deluju kao alarm. Kada novinari otkriju korupciju ili kršenje zakona, oni pokreću javni pritisak koji primorava tužilaštvo i sudove da rade svoj posao. Bez tog pritiska, institucije lako zapadaju u letargiju ili padaju pod kontrolu izvršne vlasti.

PAD SPIN DIKTATURE

Režim Aleksandra Vučića, koji je pao na izborima 25. oktobra 2026, bio je razorni ekstraktivni režim tzv. „spin diktature“. Strane sile ( ponajviše Nemačka i EU ) bili su krajnje zainteresovani da podržavaju Vučića jer im je u Beogradu bila potrebna poslušna „stabilokratija“ koja će obavljati različite prljave poslove, pre svega izdaju Kosova i Metohije.

Šta je, u stvari, „spin diktatura“?

Ekstraktivni režimi više ne moraju da koriste grubu cenzuru kao u 20. veku. Savremeni teoretičari (poput Sergeja Gurijeva i Danijela Trajsmana u teoriji „spin diktatora“) objašnjavaju da se kontrola postiže zatrpavanjem javnosti lažnim vestima, senzacionalizmom i tabloidizacijom. Cilj je da građani pomisle da „istina ne postoji“ i da su „svi isti“, što vodi u političku apatiju i odustajanje od borbe za institucije.

Kada mediji postanu partijska glasila koja šire mržnju i dele društvo na „izdajnike“ i „patriote“, oni uništavaju mogućnost da se u društvu stvori ona „široka koalicija građana“ koja je, prema Adžemogluu i Robinsonu, neophodna za očuvanje demokratije.

Kada građani imaju pristup istinitim informacijama i znanje da ih razumeju, oni prestaju da budu podanici i postaju svesni građani koji brane sopstvene institucije.

ŠTA DA SE RADI?

Spin diktatura je pala. Šta ćemo sad? Možemo li da gradimo institucije koje će, makar i delimično, pored političkog, imati i moralnog i mentalitetskog preobražajnog dejstva na celinu našeg društva?

Glavni zadaci Studentske liste, nakon pobede na parlamentarnim izborima i početka rada novog saziva Narodne skupštine u novembru 2026. godine, usmereni su na obnovu institucija, sprovođenje programskih reformi i preuzimanje odgovornosti u vlasti.

Šta očekujemo?

Preispitivanje protivustavnih sporazuma kojima se Srbija odriče onoga čega se ne može odreći, ni na nebu, ni na zemlji – a to su Kosovo i Metohija, srce svega našeg.

Čvrste veze sa Srbima na Balkanu, i neposrednu saradnju sa Republikom Srpskom.

Jačanje nezavisnosti pravosuđa, nastojavanje na krivičnoj odgovornosti onih koji su pljačkali i razarali Srbiju, uključujući utvrđivanja odgovornosti za tragediju od 1. novembra 2024. godine, uz promene u javnim servisima (poput RTS-a), kao i izgradnju novih službi bezbednosti, uz obračun sa ostacima špijunsko – zlostavljačke baraberije koju je uobličio Debeli Mrtvac Groz ( kako je Tita zvao vladika budimski Danilo ).

Odgovornu spoljnu politiku, zasnovanu na našim interesima i istinskoj neutralnosti.

Povratak obrazovanja na mesto koje mu pripada, bez sumanutih reformi kakve je sprovodio Gaša Knežević sa Tinde Kovač Cerović i drugim sorošoidima.

Obezbeđivanje nezavisnih medija i poštenih izbornih uslova.

Podršku domaćoj privredi, poljoprivredi i malim gazdinstvima, uz decentralizaciju odlučivanja.

Reformu zdravstva na dobro našeg naroda, unapređenje položaja pripadnika Vojske Srbije, zaštitu životne sredine.

Kontrolu trošenja javnih resursa, pristup informacijama od javnog značaja i javno ukazivanje na eventualne opstrukcije ili zloupotrebe.

Sve ovo biće moguće ako shvatimo da moramo da krotimo sebe, i da se čvrsto držimo morala. Tome nas je, između ostalog, učio Borislav Pekić. Pisao je: „Ne lažimo u javnom životu, nemojmo izneveriti savest, moralno osećanje u nama i zvezdano nebo nad nama, ni onda, a naročito onda kad znamo da ćemo zbog toga biti na gubitku. U zamenu imaćemo miran san. Zašto je on neophodan najbolje znaju oni koji ga nikad nisu imali…Sačuvajmo veru, jer bez nje nema života, ali ne odbacimo ni sumnju, jer bez nje nema napretka. Ne sumnjjamo pri tom samo u ono što misle i čine drugi, jer to je lako. Pokušajmo, bar ponekad, da posumnjamo u ono što sami mislimo i činimo, jer to je teže, ali zrelije plodove donosi...Istrajno i časno borimo se za svoja načela, ali ih ne obožavajmo. U nesavršenom svetu savršenih načela nema…Lični je moral osnova svake opšte politike. Budimo ljudi, građani i Srbi, ali nikad ni jednu od tih osobina, urođenih ili stečenih, ne žrtvujmo drugoj. Ko počne sa žrtvovanjem svojih vrlina, završava sa žrtvovanjem tuđih života. Nemojmo dopustiti da, na kraju života, u sred ruševina svog dela, moramo objašnjavati šta smo sve plemenito hteli i zašto nam je uspelo da ništa od toga ne izvedemo. Sinovi nam neće verovati.”

SrbijaLOMPAR: SNS nema pravo da prisvaja patriotizam – Srbiji je potrebna nova nacionalna i demokratska politika!

Izvor: Pravda