Piše: Nikola Milovančev, svetilnik.life
Saf(v)et-beg Bašagić-Redžepašić rodio se u Nevesinju 6. V 1870, kao potomak stare i ugledne begovske porodice. Njegov prvi književni prilog bile su „Rodoljupke“, objavljene u „Bosanskoj vili“ novembra 1890, nekoliko mjeseci nakon što je u istom časopisu počeo da sarađuje i Riza-beg Kapetanović.
Prvu pjesmu Saf(v)et-bega Bašagića urednik Nikola T. Kašiković je propratio napomenom ispod teksta „Rodoljupki“: „S osobitim oduševljenjem i neopisanom radošću primamo ovog svjesnog Muhamedovca u bratski zagrljaj i vazda mu rado ustupamo mjesta za rad u ovome listu, kao i svoj drugoj braći Muhamedovcima. Beg Bašagić ima dara, ima poleta, to se vidi po ovom prvenčetu, samo treba da ga usavršava, i, ko zna, vremenom more steći lijepa glasa.“
U „Rodoljupkama“, mladi beg Bašagić se izkazuje kao hercegovački rodoljub, koji je spreman „...za čast svog naroda past’ junački na braniku“, a poziva se i na vjernost uspomeni jednog srpskog velikaša, zahumskog kneza Mihaila Viševića iz X vijeka.
Rodoljupke
1.
Prvu pjesmu, moj premili dome,
Tebi vije moja lira mlada,
Da ti kaže, šta je srcu mome
Najmilija na svijetu nada.
Nado moja, gusle javorove!
Odjeknite na četiri strane
Mile majke zemlje Hercegove,
Da blažite žalosne joj dane.
Neka znade, da sina imade,
Koji živi za njezinu slavu,
Koji no će svađe, đe valjade,
Za nju dati ma i rusu glavu.
Koji no će tijelom i dušom
Braniti je kao soko sivi;
S njom se dičit’ kao slavuj ružom,
Dok ga teče, dok ga je, dok živi!
2.
Još da tebe, mili dome,
Ne sjećam se svakog časa,
Ne bi bilo sinu tvome
Na svijetu ovom spasa.
Ako meni sudba krati
Svoje milje obljubiti,
Ta ne krati, mila mati,
Tvom dušmanu krvcu liti!
Bijedno se srce moje
Tijem tješi, tome nada,
Za čestito ime tvoje,
Da žrtvujem sebe mlada.
I ta slava – mila slava,
Kad na licu sjetu smrvi,
Od goluba stvori lava,
Koji živi, da se krvi!
Tad opašem sablju britku,
Časni spomen od đedova,
Na oštricu njenu vitku
Urezana čitam slova:
„Kad opašeš sablju ovu
Budi rodu svom na diku!
Ljubi zemlju Hercegovu,
I stoj njojzi na braniku!
Pa ćeš sinko sretan biti,
Ko što su ti bili pređi,
A spomen ćeš ostaviti
Na dušmana svoga leđi“.
3.
Neka britka sablja s’jeva,
Neka sitno zrnje zuji,
Svedno mi je, ja ću stati
Prema gromu, spram oluji.
Jera nema ništa slađe
Ovakome nesretniku,
Nego za čast svog naroda
Past’ junački na braniku.
4.
Ko bi se god usudio
Viševića kaljat ime.
Evo mene vazda spremna,
Da dijelim mejdan s njime.
Jera ime tvoga kneza
Sa životom skopčano je,
Onom sinu, koj’ ne spreza
I pred gromom branit’ svoje!
Beg Bašagić s Nevesinja ravna — „Bosanska vila“, V/1890, br. 19 i 20, novembar 1890, str. 289-290.
Zanimljivo je da dr Ilija Kecmanović u odrednici o Saf(v)et-begu Bašagiću u Leksikonu pisaca Jugoslavije ne spominje ovaj prvi Bašagićev književni rad, a isto tako ni obrt koji je brzo usledio — Bašagićevo odricanje od srpstva i pjesmu „U očajanju“, koju je tada napisao. Bašagić, u to vrijeme đak petog razreda gimnazije, očito se našao pod žestokim pritiskom zbog svog ispoljavanja srpske nacionalne svijesti i pokleknuo je pod tim udarima.
U pismu od 2. II 1891. koje je poslao don Frani Milićeviću, a ovaj ga objavio mostarskom hrvatskom pravaškom listu „Glas Hercegovca“, zajedno s pjesmom „U očajanju“, Bašagić među ostalim kaže: „’Napredak’ u 11. broju prošle godine me je lijepo poučio: srpstvo i pravoslavlje su dvije stihije, koje se ne mogu i ne dadu rastaviti. Dakle i ja, Safvetbeg Bašagić s Nevesinja ravna kao svi pravi muhamedanci odmah sam došao do zaključka: srpstvo i muslimanstvo su dva kontrasta, koji se ne mogu i ne dadu sastaviti. (…) jasno i glasno, pravo, zdravo, oštro, bistro, jasno i svijesno opozivam, da Srbin nijesam“.
Iz pjesme koju je povodom ove afere ispjevao izdvajamo stihove:
„Safete, jadni sine, de kaži pravo djedu,
Da li si Srbin ko što svjetina danas gudi?
Ako si — unuk mi nisi! Ja te se odričem sada
Na oči djedova tvojih, na oči čestitih ljudi.
Dedo, premili dedo, božju ti vjeru dajem
Da Srbin nisam bio, niti sam, niti ću biti,
Govore da sam rek’o, nu ja se ne sjećam ništa
Jer nisam svjestan mog’o tako što u snu sniti“.
Sredinom 1891. Mehmed-beg Kapetanović je, uz saglasnost i obilnu finansijsku pomoć Zemaljske vlade, počeo da izdaje politički list „Bošnjak“. Cilj je bio da se širi ideja bošnjačke narodnosti. Već u drugom broju, u tom listu se javio Saf(v)et-beg Bašagić, sa pjesmom „Bošnjaku“ i poznatim stihovima: „Od Trebinja do Brodskijeh vrata, / Nije bilo Srba ni Hrvata“.
Autor je, prilikom pisanja nove pjesme, očito zaboravio da je nepunih osam mjeseci ranije, u „Rodoljupkama“, spominjao zahumskog srpskog vladara Mihaila Viševića, koji je vladao i nad područjem Trebinja. Kasnije je Saf(v)et-beg Bašagić doživio novu evoluciju i priklonio se hrvatskoj nacionalnoj ideji. Iz ovog razdoblja citiraćemo Bašagićeve stihove, koji su bili moto hrvatskog lista „Osvit“, koji je izlazio u Mostaru od 1898: „Hrvatskoga jezika šum, / Može da goji, / Može da spoji, / Istok i Zapad, pjesmu i um“.
Početkom XX vijeka Bašagić se aktivno posvetio politici i biran je kao poslanik Banjaluke u Zemaljski sabor Bosne i Hercegovine. 1910. postao je i predsjednik Sabora. Novosadska „Zastava“ je, komentarišući Bašagićev izbor za predsjednika Bosansko-hercegovačkog sabora, zapisala: „Ovaj Safet-beg Bašagić bio je najpre ’Srbin’-musliman, pa ’Hrvat’-musliman, i ’hrvatski književnik’, pa ’Bošnjak’ ili ’Bosanac’, pevajući ’Od Trebinja, pa do Brodskih vrata / Nije bilo Srba ni Hrvata’. Sad je ’Musliman’.“
Saf(v)et-beg Bašagić-Redžepašić je poslije Prvog svjetskog rata, od 1919. do penzionisanja 1927. godine radio kao kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu; umro je u Sarajevu 9. aprila 1934. Biografski prikaz „Bašagić-Redžepašić Safetbeg“ napisao je i Đoko Slijepčević, i objavio ga u „Biographisches Lexikon zur Geschichte Südosteuropas“, u Minhenu, 1974.
Izvor;svetilnik.life
