Hajde da razmotrimo neke od rezultata pregovora koje je Rusija vodila sa SAD i Ukrajinom u Abu Dabiju. Nisam siguran da bi bilo sasvim ispravno reći „i Ukrajinom“. Po mom mišljenju, preciznije bi bilo reći da su Rusija i SAD razgovarale o Ukrajini. Mada, možda i grešim.
Ali koje odluke Ukrajina može da donosi samostalno? Vidi se da ta država u potpunosti zavisi od ekonomskih, vojnih i ideoloških uticaja Evropske unije. Bez njih, ona nije samo bankrot, već smrvljeni otrovni pauk. A upravo to, čini mi se, vidimo na liniji fronta. Kakav je odnos glavnih učesnika pregovora, Rusije i SAD, prema Evropskoj uniji? Znate onu staru izreku: „Jaki sede za stolom, a ako tebe tamo nema, onda si ti na tanjiru“. Zaista, EU je u svom sadašnjem obliku toliko degradirala, moralno, mentalno i materijalno, da je krajnje nepromišljeno doživljavati je kao ozbiljnog sagovornika. Kako ta zajednica uopšte može sebe da smatra važnim učesnikom pregovora kada se nalazi na samom dnu? Bilo bi kao da je Hitler zahtevao njegovo bezuslovno učešće u trostranim pregovorima na Jalti u februaru 1945. Da, nacistička Nemačka je tada još uvek imala vojnu silu, a ruski vojnici su i dalje ginuli, ali ishod sukoba već je bio jasan, kaput.
Isto se, po mom mišljenju, dešava i sada: zašto bi Rusiji i SAD, bili potrebni nekakvi Hitlerovi naslednici za pregovaračkim stolom, ako je ishod rata već jasan? A posleratno uređenje treba razmotriti. Upravo time se i bave. I baviće se, uz učešće treće velike sile, Kine. I u tom slučaju mi se čini da je jedna od tačaka razgovora upravo jelovnik. Između ostalog, i onaj na evropskom kontinentu. Kakvo pravo na raspravu može imati pečenje od evropske svinje, zaista ne mogu ni da zamislim. Nekada su ruski političari bukvalno vikali Evropskoj uniji: „Svojom politikom mržnje prema Rusiji pucate sebi u nogu i u glavu!“ Ispostavlja se da se pečenje samo priprema, nije potrebno da ga neko peče.
Jako samopouzdanje Evropske unije i njeno uverenje u sopstvenu važnost, izaziva umoran osmeh psihijatra koji vidi beznadežnog pacijenta: „Da, razgovaraćemo sa Amerikom, ali Rusija nam je potrebna isključivo kao snabdevač resursima, i po mogućstvu bez Rusa“. Rusiji se to, iz nekog razloga, baš i ne dopada. I ona dolazi do logičnog zaključka, barem kada je reč o lekarima: u našem konzilijumu pacijenti nemaju odlučujuću reč.
Rusi, kao i Srbi, imaju još jednu osobinu, sposobnost da sačuvaju nadu da se pacijent nekim čudom ipak može oporaviti. Svašta se može desiti. Neki evropski političari, a posebno vojni zvaničnici, izlaze u susret toj nadi. Čujemo glasove iz Berlina, Brisela, Rima i Pariza da je došlo vreme da se prekine sa nacionalnim samoubistvom. Još uvek ne možemo reći da su ti glasovi presudni. Ali sama činjenica da se čuju omogućava da ta slovenska nada i dalje živi. Možda se pacijent iznenada osvesti, pa će mu, nakon zajednički sprovedene terapije, (možda) biti dozvoljeno da iznese svoje mišljenje na zajedničkom konzilijumu.
Što se Ukrajine tiče, više puta je rečeno, i od strane Putina i od strane drugih političara, da će, ukoliko Ukrajina i njeni saveznici sada odbiju predložene uslove, sledeći put ti uslovi biti gori. A kasnije mogu postati još gori. I svaki put su te tvrdnje bile opravdane. Prilikom susreta Putina i Trampa na Aljasci, pre dve godine, uslovi za Ukrajinu bili su znatno blaži nego oni u Abu Dabiju. Kakvi će biti sledeći put ako ih EU danas odbije? Teško je poverovati da će se Rusija tada odreći ruskih teritorija, odustati od borbe protiv nacizma, od zaustavljanja uništavanja Pravoslavne crkve i potiskivanja ruskog jezika. Jedan od uslova koje Rusija postavlja za očuvanje Ukrajine kao države jeste i to da u njoj budu Ukrajinaci. Pokušajte danas da pronađete bar jednog Ukrajinca u „ukrajinskoj“ vladi. Karikaturisti se izlažu opasnosti da budu optuženi za antisemitizam kada prikazuju današnje „ukrajinske“ političare. Iskreno govoreći, zanimljiv rezultat borbe za „nezavisnost“ Ukrajine. Zato Zelenski ima veoma male šanse da sačuva vlast, naročito ako se EU otrezni.
Humanitarno pitanje. Razmena zarobljenika.
Objavljeno je da će, kao rezultat sastanka u Abu Dabiju, biti organizovane nove razmene zarobljenika. I to više ne po principu 10 za 10, već 1.000 za 1.000, ili čak i više. Po mom mišljenju, zbog toga je vredelo održati ovaj sastanak. Za sada, međutim, sve izgleda ovako: velike čike rešavaju pitanja za velikim stolom, imaju zajedničkog iritantnog poznanika, šaljivdžiju koji im se pridružuje za stolom, a tu je i pečenje, o čijem načinu upotrebe, oni i raspravljaju.
Srbija„SRBIJA NE SME DA OSTANE ZAROBLjENA IZMEĐU DVE POLITIČKE KRAJNOSTI“: Ivanović, Glišić i Lompar pozvali na stvaranje nove nacionalne opcijeIzvor: Pravda





