Profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Slobodan Antonić, bio je gost Novog standarda, gde je, između ostalog, govorio o svoje dve nove knjige: „Ponerologija anticrkvenog uma: O propagandnom ratu protiv Srpske pravoslavne crkve“ i „Demontaža književnosti“. Intervju je, međutim, bio prilika za dublju analizu aktuelnih političkih i društvenih procesa u Srbiji, uključujući nedavne izbore i ulogu novih tehnologija.

Iznenađujuća pobeda studentske liste i uloga veštačke inteligencije

Antonić je istakao da pobeda studentske liste sama po sebi nije bila neočekivana, ali jeste „ta velika razlika“ u broju glasova. Kao jedno od glavnih objašnjenja za ovakav ishod, profesor navodi delovanje društvenih mreža i veštačke inteligencije. Prema njegovim rečima, po prvi put je masovno upotrebljena veštačka inteligencija koja je, povezana sa društvenim mrežama, omogućila personalizovanu propagandu.

„Reč je o tome da je sad po prvi put upotrebljena, bar kad, kad su naši izbori u pitanju, masovno veštačka inteligencija. Da je onda veštačka inteligencija na neki način povezana sa društvenim mrežama na taj način da je svako dobijao, znači, individualno, na osnovu njegovih pretraživanja, istorije njegovih pretraživanja, dobijao je, ono, k-kratke one reklame, političke ili je dobijao, kako što kaže, meme ili je dobijao... Znači, on je hranjen. Personalizovana propaganda“, objašnjava Antonić. On dodaje da je ovaj proces doveo do „revolucionarnog entuzijazma“ koji je prešao u fanatizam kod mlađih ljudi, koji su potom ubeđivali starije generacije. Antonić smatra da je Aleksandar Vučić potcenio snagu ovih novih medija.

„Ja mislim da je on to potcenjivao i da zato to nije uradio. Da li je to moglo? Videćemo na nekim sledećim izborima, ali da svakako to treba imati u vidu i uzeti u obzir to, to svakako jeste“, kaže profesor.

Vučićeve greške i homogenizacija opozicije

Profesor Antonić je analizirao i ključne greške prethodne vlasti, navodeći da je, iako je Vučić „dosta dobro politički igrao“ i bio „dobar tehnolog vlasti“, percepcija režima kao korumpiranog bila presudna. „Znači, jedan korumpirani režim i ljudima je to bilo, bilo je dosta toga i želeli su da se, da se toga reše. Znači, ne samo percepcija, nego to jeste bio velikim delom korumpirani režim“, naglašava Antonić.

Kao konkretne primere koji su doprineli nezadovoljstvu, sagovornik je naveo pokušaje dovođenja kompanije Rio Tinto, Briselski i Ohridski sporazum iz 2023. godine, kojima se, kako je rečeno, priznaje Kosovu mogućnost učlanjenja u međunarodne organizacije, kao i kontroverzni zakon o jeziku. Ovi potezi su, prema Antoniću, doveli do toga da su se nacionalisti homogenizovali sa liberalima, glasajući za studentsku listu uprkos ideološkim razlikama. „Postojalo je nešto što je važnije i što su oni procijenili kao važnije i to je presudilo“, zaključuje profesor.

Strani uticaj i autentično nezadovoljstvo

Razgovaralo se i o razlikovanju autentičnog nezadovoljstva naroda od uticaja stranih aktera. Antonić ističe da je u slučaju korupcije nezadovoljstvo svakako spontano, jer je to „nešto što je toliko duboko da je onda i spontano“. Međutim, postoje i primeri direktnog stranog uticaja, poput zahteva za ukidanjem nacionalnih udžbenika istorije i geografije, koji dolaze iz Evropske unije.

Srbija je, prema Antoniću, „pod nekom vrstom meke okupacije ili nekom vrstom neokolonijalnog ropstva“, gde se „kolonijalni ili okupacioni mehanizam“ sprovodi preko univerziteta, književnosti, kulturnih i političkih krugova. Kao primer autošovinizma, profesor navodi izjavu taksiste: „Pa nema ovde, neće ovde biti reda dok neki stranac ne dođe i ne, ne, ne uvede red.“

Budućnost studentske liste i izazovi vlasti

Kada je reč o budućnosti studentske liste, Antonić smatra da je pogrešno posmatrati je isključivo kao marionetu Zapada ili kao potpuno nezavisan pokret. Unutar samog pokreta postoje različite snage, a formirala se i „plenumska elita“ koja je, nakon uspeha, postala samopouzdana. Ipak, profesor očekuje unutrašnju dinamiku i borbu za uticaj, te da će neke od ključnih stvari, poput „bankrota banaka“ posle 5. oktobra, biti urađene odmah na početku mandata, možda čak i kroz „maskirovku“ poput hapšenja bivših funkcionera.

Srpska pravoslavna crkva pod pritiskom

Antonić je detaljno govorio o izazovima sa kojima se suočava Srpska pravoslavna crkva (SPC), navodeći četiri faktora koji vode anticrkvenu politiku: uticaj Zapada koji SPC doživljava kao ispostavu Ruske pravoslavne crkve, okolni nacionalizmi koji žele da otrgnu delove SPC na svojim teritorijama, woke kultura koja je antireligiozna i anticrkvena, te unutrašnja opozicija u samoj Crkvi. Ovi faktori su se, prema njegovim rečima, udružili, koristeći politička dešavanja za dalji pritisak.

„Jedna stvar je, to su te opravdane primedbe koje se mogu dati nekome unutar Crkve ili o nekome ko je na nekom čak istaknutom položaju. A sasvim druga stvar je to kao predstavljanje Crkve kao nekakve paramilitarne organizacije koja je, je l' tako, prethodnica srpskih tenkova koji samo što nisu prešli u Bosni i Hercegovini ili u Crnu Goru. Ili sa druge strane to predstavljanje Crkve kao neko ko zapravo vlada ovim društvom, je l' tako? Pa ako hoćemo da imamo, ne znam, slobodu i demokratiju, mi moramo Crkvu da isteramo, da sklonimo u potpunosti iz javnosti, što su vrlo opasne stvari i tu takođe ne treba biti naivan“, upozorava Antonić. On naglašava da je opasnost u tome da se kaže: „Pravoslavna crkva je nacionalistička crkva. Nju je uhvatio onaj, onaj, onaj jeres etnonacionalizma, etnofiletizma, kako se to kaže. I mi sad moramo, mi sad moramo, ako želimo da uđemo u Evropsku uniju, da se... E, moramo da gledamo kako ostali.“

„Nisu problem ni Jovo Bakić ni Sajčić, već patriote koje su pobegle s milionima“: Koga je Pavle Bihali prozvao? (VIDEO)

Suverenitet, identitet i jaki lideri u globalnom haosu

Profesor Antonić se osvrnuo i na pitanje suvereniteta i demokratije, ističući da „ne možete imati demokratiju u zemlji koja nije suverena“. On dodaje da je sve povezano: „ne možete imati suverenost bez jakog identiteta. Ne možete imati jak identitet ukoliko nemate kulturu. Pa evo, kad je reč o Srbiji i Srbima i crkvu, jaku crkvu, mislim. Znači, to je sve nekako povezano i vi morate kad o tome razmišljate ili kad vodite politiku, morate to sve nekako da uvežete.“

U kontekstu globalnog političkog haosa i krize parlamentarne demokratije, Antonić smatra da živimo u „nekoj vrsti prelaznog perioda“. Iako postoji sve veća koncentracija bogatstva i moći u rukama malog broja ljudi, istovremeno su ojačale komunikaciono-medijske snage koje mogu omogućiti veći uticaj običnih ljudi na odlučivanje. Ipak, on naglašava da je za suprotstavljanje spoljnim pritiscima neophodna jaka organizacija i centralizacija, što podrazumeva i jakog lidera.

Autošovinizam i „Druga Srbija“

Antonić je ponovio svoje stavove o „inverznom nacionalizmu, autošovinizmu, drugoj Srbiji“, koji su, kako kaže, pokazali svoju snagu u poslednje dve godine. Ovi krugovi nisu vezani samo za nevladine organizacije, već obuhvataju kulturu, medije, deo nauke i univerziteta. Kao primer, naveo je slučaj Dinka Gruhonjića, gde je američki ambasador pružio podršku, a „kolonijalni aparat“ stao u odbranu, pokazujući koliko je ta mreža jaka i uticajna. Vučićev režim je, prema Antoniću, potcenio ove sektore, puštajući ih da idu svojim putem, što im je na kraju došlo glave.

Zaključak: Srbija u prelaznom periodu

Profesor Antonić zaključuje da Srbija, kao i šira Evropa, prolazi kroz prelazni period. Iako je iznenađen nekim aspektima poput ubedljive pobede studentske liste i uticaja veštačke inteligencije, njegovi osnovni pogledi na političku stvarnost ostaju nepromenjeni. On naglašava važnost prepoznavanja problema i razvijanja mehanizama odbrane u cilju očuvanja identiteta i suvereniteta. Uprkos haosu, Antonić veruje da „običan mali čovek može u nekom trenutku da nešto odluči, da utiče na neko odlučivanje i moramo makar to što imamo, moramo to na neki način da sačuvamo i proširimo koliko možemo.“

Izvor: Pravda