Piše: Aleksandar Đurđev, predsednik Srpske lige

Bronislava Metalikova streljana je 1941. godine. Njen suprug Aleksandar Poskrebišev nije bio običan sovjetski činovnik. Bio je čovek koji je gotovo trideset godina stajao na vratima Staljinovog kabineta, znao telefonske brojeve najmoćnijih ljudi Sovjetskog Saveza, pripremao dokumenta za Teheran, Jaltu i Potsdam i odlučivao koji će papir prvi stići na sto čoveka od čijeg je potpisa zavisila sudbina miliona. Pamtio je gotovo sve, ali nije mogao da spase sopstvenu ženu. Početkom 1953. godine i sam je uklonjen, pod optužbom za gubitak važnih dokumenata. Čovek koji je poznavao sve prolaze kroz sovjetsku vlast iznenada je ostao pred njenim zatvorenim vratima.

U toj biografiji nalazi se jedna od najozbiljnijih lekcija o političkoj moći, nije presudno koliko ste blizu njenom središtu, nego ko zaista kontroliše mehanizme od kojih ona zavisi. Osamdeset pet godina kasnije, najmoćnija država na svetu otkriva koliko ta lekcija može biti neprijatna i u digitalnom dobu. Američka Nacionalna bezbednosna agencija, jedna od najmoćnijih obaveštajnih organizacija u istoriji, 17. novembra suočila se sa prekidom dela unutrašnje komunikacione mreže. Prethodnih dana tehnološki kvarovi pogodili su Majkrosoft, Epl, bankarske sisteme, aviokompanije i Federalnu upravu za vazduhoplovstvo. Američki vazdušni saobraćaj bio je obustavljen oko četiri i po sata. Republikanski senator Džoš Holi javno se zapitao da li je zaista moguće da toliki broj incidenata predstavlja slučajnost, dok je kongresmenka Nensi Mejs zatražila hitno obaveštavanje Kongresa. Marko Rubio je saopštio da nema dokaza o koordinisanom sajbernapadu. To je važna razlika, jer se ozbiljna politika ne može graditi na pretpostavci da iza svakog neispravnog servera stoji ruski ili kineski obaveštajac.

Ali je podjednako neprijatna mogućnost da su zastoje izazvali stare komunikacione mreže, pogrešna softverska ažuriranja i posledice ubrzane modernizacije. Vašington, koji se priprema za tehnološko nadmetanje sa Kinom i vojno suparništvo sa Rusijom, mora najpre da utvrdi zašto mu sopstvena infrastruktura povremeno otkazuje. U obaveštajnom poslu, pretpostavljam, nije naročito poželjno da neprijatelj sazna kako je dovoljno da se vaš sistem sam pokvari. Detalji su još zanimljiviji. Američke vlasti razmatraju modernizaciju komunikacionih sistema od kojih su neki stari više decenija, a istovremeno se u privatnom i javnom sektoru sprovode otpuštanja i zamena pojedinih poslova algoritmima veštačke inteligencije. Demokrate za institucionalne slabosti optužuju i reforme agencije DOGE, dok republikanci traže istragu mogućih spoljnih uticaja. Nijedna od ovih pretpostavki za sada ne objašnjava sve incidente. Međutim, američka vlada traži 50,1 milijardu dolara za modernizaciju sistema upravljanja vazdušnim saobraćajem. Postoji nešto vrlo poučno u tome što država koja planira da vodi ratove uz pomoć veštačke inteligencije mora da izdvoji desetine milijardi dolara kako bi pouzdano upravljala sopstvenim civilnim avionima.

A da bi slika bila potpuna, Sjedinjene Države su 17. novembra izgubile status zemlje u kojoj su male boginje eliminisane. Prema zvaničnim podacima, do 12. novembra zabeleženo je 5.412 slučajeva i šest smrtnih ishoda. Za državu čiji naučnici razvijaju najnaprednije medicinske tehnologije to nije baš laskava statistika. Savremena moć, očigledno, ne podrazumeva da institucije automatski funkcionišu onako kako njeni političari govore. I upravo u trenutku kada Amerika pokušava da razume svoje tehnološke slabosti, Vladimir Putin u Šenženu sa Si Đinpingom razgovara o svetu u kojem dolar više neće biti neophodan posrednik svake velike međunarodne transakcije. Tokom susreta 18. novembra ruski predsednik saopštio je da je udeo dolara i evra u plaćanjima za ruski izvoz pao sa 85 odsto 2021. godine na svega 9 odsto. Prema njegovim rečima, ruska privreda je za tri godine porasla više od 10 odsto, uprkos velikom broju sankcija. Naravno, visoki vojni rashodi, inflacija i strukturni problemi ruske ekonomije ne nestaju zbog jednog povoljnog statističkog pokazatelja. Ali zapadna očekivanja da će sankcije dovesti do brzog ekonomskog sloma Rusije pokazala su se pogrešnim.

Moskva je izgubila deo pristupa zapadnim finansijskim mehanizmima, ali je istovremeno razvila drugačije načine plaćanja i preusmerila veliki deo trgovine. Sankcije su, dakle, imale visoku cenu, ali nisu proizvele ishod koji su njihovi tvorci najavljivali. Još je zanimljivije što se u Briselu ta razlika između namere i rezultata retko razmatra sa istom ozbiljnošću sa kojom su svojevremeno najavljivane mere protiv Moskve. Si Đinping je rusko-kineske odnose nazvao nepokolebljivim poput planine, podsetivši na 30 godina strateškog partnerstva i četvrt veka Ugovora o dobrosusedstvu. Putin je odgovorio rečima „Radićemo, kako vi sami volite da kažete, leđa uz leđa, za dobrobit naroda Rusije i Narodne Republike Kine.“ Ta formulacija zaslužuje pažnju zato što ne obećava nekakvo romantično bratstvo velikih država, već nešto mnogo konkretnije da Moskva i Pekin neće dozvoliti da njihove međusobne razlike ponovo postanu najvažniji instrument zapadne geopolitike. Od 2013. godine Putin i Si su razgovarali 50 puta, neposredno ili posredstvom video-veze. Trgovinska razmena već godinama premašuje 200 milijardi dolara, turistički promet nakon uvođenja bezviznog režima porastao je za 43 odsto, a saradnja se produbljuje u energetici, transportu, finansijama i tehnologiji. Kina ne želi da ostane bez ruskih energetskih resursa i strateške podrške, a Rusija nema nameru da dozvoli da njeno ekonomsko i političko izolovanje bude dovršeno prekidom saradnje sa najvećom azijskom silom. To su interesi koji ne zavise od prigodnih izjava i ličnih simpatija dvojice predsednika.

Putin je pred 2000 privrednika okupljenih na poslovnom samitu APEK-a izneo podatke koji objašnjavaju zašto se ovaj susret odvija upravo u Kini. Azijsko-pacifičke ekonomije obuhvataju više od 60 odsto svetskog BDP-a i približno polovinu globalne robne trgovine. Taj region više nije samo mesto u kojem zapadne korporacije proizvode jeftinu robu. On je postao središte savremene industrije, tehnoloških istraživanja, investicija i novih tržišta. Šenžen, nekadašnji mali grad na jugu Kine, danas je jedan od najvažnijih tehnoloških centara planete. Bilo bi teško zamisliti prikladniju scenografiju za susret lidera tri države koje će odlučujuće uticati na raspored globalne moći. Putin je kritikovao nekadašnje hegemone koji pokušavaju da ograniče razvoj konkurenata, dok je Si pozvao na slobodnu trgovinu i protivljenje protekcionizmu. Ironija je očigledna. Amerika, koja je decenijama drugima držala lekcije o otvorenim tržištima, sada nastoji da zaštiti sopstvenu industriju carinama i tehnološkim ograničenjima, dok Kina brani globalizaciju. Naravno, ni Pekin nije odustao od državne zaštite sopstvenih strateških sektora.

Ali je promena položaja toliko očigledna da više nije moguće prikriti je uobičajenim ideološkim objašnjenjima. Kada konkurencija počne da pobeđuje u tuđoj korist, slobodna trgovina odjednom postaje mnogo manje privlačna. Donald Tramp je u Šenžen doputovao sa Filipina i za 19. novembar najavljen je njegov prvi zajednički susret sa Putinom i Sijem. Jurij Ušakov je taj događaj nazvao najvažnijim delom samita, a američki predsednik poručio je da će razgovarati i o Ukrajini. Ušakov je potvrdio da su na dnevnom redu američki mirovni predlozi, ruska razmatranja i mogućnost zajedničkog saopštenja. Ne treba unapred proglašavati uspeh pregovora koji još nisu održani, ali je politička činjenica da se Vašington, Moskva i Pekin sastaju u formatu u kojem Evropska unija nema samostalno mesto. To nije dokaz da Evropa više nema ekonomsku, diplomatsku ili vojnu težinu, ali jeste dokaz ograničenja njene sposobnosti da u najvažnijim pitanjima nastupi kao jedinstven strateški subjekt. Evropski političari su godinama insistirali na tome da razgovori sa Rusijom predstavljaju znak slabosti. Donald Tramp, koji je poznat po mnogim stvarima, ali ne i po preteranoj sentimentalnosti, očigledno smatra da je korisnije sedeti za stolom sa protivnikom nego ga posmatrati sa bezbedne udaljenosti. Možda bi Briselu koristilo da ponovo pročita klasična dela evropske diplomatije. U njima se, za razliku od savremenih saopštenja Evropske komisije, prilično često pominju pregovori sa neprijateljima. Međutim, najbolje objašnjenje američke politike ovih dana ne dolazi iz Šenžena, nego iz Karakasa.

Pit Hegset, američki ministar rata, doputovao je u Venecuelu i sa privremenom predsednicom Delsi Rodrigez dogovorio obnovu vojne saradnje, uključujući obuku, razmenu obaveštajnih informacija i pristup savremenoj opremi. Sve to dešava se posle januarske američke operacije u kojoj je sa vlasti uklonjen Nikolas Maduro. Rodrigezova sada pozdravlja saradnju sa američkom vojskom, dok Vašington govori o stabilizaciji zemlje. Taj prizor zaslužuje pažnju daleko veću od diplomatskog protokola. Venecuela raspolaže najvećim dokazanim rezervama nafte u svetu, a njen položaj na Karibima daje joj značaj koji prevazilazi njene unutrašnje političke prilike. Vašington je, dakle, pokazao da u Latinskoj Americi ne namerava da prepusti stratešku inicijativu Moskvi, Pekingu ili bilo kom drugom konkurentu. Monroova doktrina nije sahranjena. Samo se vratila u savremenom izdanju, sa novim sredstvima i nešto drugačijim rečnikom. Posebno je poučno što američka administracija sada razgovara sa predstavnicima političkog sistema koji je donedavno smatrala neprihvatljivim. To nije protivrečnost koju Vašington ne razume, već protivrečnost koju je spreman da prihvati kada mu odgovara. Velike sile retko menjaju geografske interese samo zato što su promenile mišljenje o vladama koje upravljaju određenim teritorijama.

Dok se u Karakasu potpisuje vojni sporazum, na Krimu se vodi rat u kojem je kontrola infrastrukture postala podjednako važna kao i zauzimanje teritorije. Napad na Krimski most 17. novembra ozbiljno je oštetio jedan od najznačajnijih ruskih transportnih objekata. Drumski luk se srušio u Kerčki moreuz, dok je oštećen i deo železničke konstrukcije. Ukrajinska Služba bezbednosti saopštila je da su u operaciji korišćeni različiti tipovi bespilotnih letelica i raketa, uključujući „Paljanicu“, „Rutu“, „Flamingo“ i „Neptun“. Rusko Ministarstvo odbrane izvestilo je o masovnim napadima dronovima, sa više od hiljadu presretnutih letelica tokom jedne noći. Obim i složenost operacije pokazuju da više nije dovoljno raspolagati snažnom protivvazduhoplovnom odbranom. Potrebno je zaštititi radarske sisteme, elektronske komunikacije, satelitske veze i objekte čija je konstrukcija poznata protivniku. U ruskim medijima pojavile su se optužbe o neposrednom britanskom učešću i upotrebi zapadnih raketa „Storm šedou“ i „Skalp“. Za konkretnu tvrdnju da su britanske službe rukovodile ovom operacijom za sada nema dovoljno javno potvrđenih dokaza. Ali je britanska uloga u vojnoj, obaveštajnoj i tehnološkoj podršci Ukrajini nesporna. A ta uloga ima svoju geopolitičku logiku koja seže daleko dublje od sadašnjeg sukoba. Britanska politika prema Rusiji vekovima je bila obeležena nastojanjem da se spreči pojava kontinentalne sile koja bi mogla ugroziti ravnotežu moći u Evropi i strateške pomorske pravce. Krimski rat devetnaestog veka, suparništvo na Bliskom istoku i današnje nadmetanje u Crnom moru pripadaju različitim istorijskim okolnostima, ali pokazuju trajnu važnost geografije za britansko strateško razmišljanje. London je tradicionalno mnogo veštiji u izgradnji saveza, obaveštajnom delovanju i korišćenju posrednih instrumenata uticaja nego u velikim javnim deklaracijama.

Upravo zato britansku ulogu ne treba ni potcenjivati ni pretvarati u mit o svemoćnoj tajnoj službi koja upravlja svakom operacijom u Evropi. Za takvu fantaziju nisu potrebni obaveštajni podaci, već samo mašta. Ozbiljnija analiza pokazuje da se savremeni sukob sve više pretvara u nadmetanje tehnoloških sistema i sposobnosti da se napad izvede brže nego što odbrana može da reaguje. Napad na Krimski most pokazao je koliko su ranjivi veliki, nepokretni objekti čak i kada su zaštićeni značajnim vojnim snagama. Rusija je pretrpela ozbiljan udarac, a njena sposobnost da iz njega izvuče vojne i tehnološke pouke biće važnija od svakog propagandnog objašnjenja onoga što se dogodilo. Međutim, dok se raspravlja o britanskim raketama, ukrajinskim dronovima i ruskoj protivvazduhoplovnoj odbrani, u evropskim vojnim štabovima otvoreno je pitanje koje je možda još neprijatnije od same zavisnosti od američkog oružja. Ko zapravo kontroliše softver na osnovu kojeg evropske vojske obrađuju obaveštajne podatke, procenjuju pretnje i donose borbene odluke? Rojters je 16. novembra objavio opsežan izveštaj o nastojanjima evropskih ministarstava odbrane da smanje zavisnost od američke kompanije „Palantir tehnolodžiz“, čiji sistemi veštačke inteligencije zauzimaju sve značajnije mesto u savremenom ratovanju. Palantirov „Maven Smart System“ omogućava obradu i povezivanje ogromnih količina podataka, prepoznavanje pretnji, analizu operativne situacije i podršku odlukama o izboru ciljeva i izvođenju udara. Taj sistem široko se koristi u Ukrajini, Pentagon ga je prihvatio kao jednu od svojih centralnih vojnih softverskih platformi i koristio tokom rata sa Iranom, dok ga je vojna komanda NATO-a uvela 2025. godine, a u junu 2026. proglasila spremnim za redovnu operativnu upotrebu širom Alijanse.

Drugim rečima, evropske države koje godinama govore o strateškoj samostalnosti suočavaju se sa činjenicom da jedan od najvažnijih instrumenata modernog vojnog odlučivanja potiče iz američke privatne kompanije. Jedno je kupiti američki tenk ili avion. Sasvim je drugo kada tuđi softver postane deo sistema kojim vaša vojska analizira bojište i odlučuje o upotrebi sopstvenog oružja. U prvom slučaju zavisite od rezervnih delova. U drugom se postavlja pitanje zavisnosti samog procesa odlučivanja. Problem je utoliko ozbiljniji što, prema sagovornicima Rojtersa iz evropskih vlada i vojski, Evropa trenutno nema sistem koji bi mogao potpuno da parira Palantiru po obimu, operativnom iskustvu i sposobnosti povezivanja različitih izvora informacija. Nemačka kompanija „Helsing“ predstavila je u novembru vojnoobaveštajni softver „Klariti“, namenjen upravo takvim zadacima. Kompanija tvrdi da bi početnu verziju mogla da isporuči nemačkoj brigadi raspoređenoj u Litvaniji za svega nekoliko meseci. Reč je o jedinici Bundesvera koja bi se, prema procenama nemačkih vojnih planera, nalazila među prvima na liniji mogućeg sukoba sa Rusijom. Berlin istovremeno planira da do 2027. godine uvede platformu za integraciju vojnih podataka zasnovanu na veštačkoj inteligenciji. Prema izvoru upoznatom sa postupkom izbora, lista kandidata svedena je na nekoliko nemačkih i evropskih rešenja, među kojima nema Palantira. Ali je mnogo zanimljivije priznanje da ta rešenja neće moći da dostignu sposobnosti američkog konkurenta, već da bi u roku od godinu dana trebalo da ispune približno 80 odsto potrebnih zahteva. To je izuzetno važan podatak. Nemačka, čija je industrija decenijama predstavljala jedan od simbola tehničke preciznosti, sada razmatra mogućnost da radi očuvanja nacionalne kontrole nad podacima prihvati vojni softver čije će mogućnosti, prema sadašnjim procenama, biti za petinu ispod onoga što joj nudi američka kompanija. Izbor je sasvim legitiman, ali pokazuje cenu dugogodišnjeg odlaganja sopstvenog tehnološkog razvoja. Strateška nezavisnost je, izgleda, postala toliko skupa da se u Berlinu sada razmatra i koliko je operativne efikasnosti potrebno žrtvovati da bi se uopšte počela graditi.

Francuska je odlučila da ovom problemu pristupi na svoj način. Pariz razvija suverenu vojnu platformu sa veštačkom inteligencijom pod nazivom „Arkadija“, u koju će, prema rečima Aleksandra Lausa, zamenika direktora francuske Agencije za nabavku odbrambene opreme, biti uključeno više domaćih i evropskih dobavljača. Francuska planira da prve ugovore dodeli do kraja 2026. godine, a operativnu verziju sistema pripremi za raspoređivanje do sredine 2027. godine. To je ozbiljan pokušaj da se sačuva kontrola nad jednim od najosetljivijih segmenata nacionalne odbrane. Francuska, koja još od De Gola neguje tradiciju nezavisnog strateškog odlučivanja, očigledno ne želi da njena vojna samostalnost zavisi od uslova korišćenja softvera proizvedenog u inostranstvu. Ali ni francuski projekat još nema operativno iskustvo uporedivo sa Palantirovim sistemom. Holandija, koja već koristi deo Palantirovih rešenja, takođe želi da u naredne dve godine pređe na evropsku alternativu. Holandski ministar zadužen za nabavku naoružanja Derk Bosvajk priznao je da Evropa raspolaže velikim znanjem u oblasti veštačke inteligencije, ali da je ono suviše rasparčano. U tome je zapravo sadržana suština evropskog problema nije reč o nedostatku naučnika, inženjera ili kapitala, nego o nesposobnosti da se raspoloživi potencijali dovoljno brzo pretvore u jedinstvenu, proverenu i operativno upotrebljivu platformu. Na evropskom tržištu već postoje ozbiljni učesnici, od danske kompanije „Sistematik“, čiji „SitaWare“ koriste Bundesver i delovi NATO-a, do francuskih „Talesa“ i „Safrana“ i pariskog startapa „Comand AI“. Problem nije u tome što Evropa nema ko da piše programe. Problem je što nije uspela da na vreme stvori sistem koji bi sve to povezao u sopstvenu stratešku celinu. Posebno je poučna britanska pozicija. Dok Francuska i Nemačka traže način da smanje zavisnost od američkog softvera, britansko Ministarstvo odbrane je još 2025. godine potpisalo trogodišnji korporativni sporazum sa Palantirom. Luis Mozli, direktor međunarodnih operacija američke kompanije, poručuje da i dalje očekuje interesovanje evropskih država i da se nada da će ubediti Nemačku da prihvati sistem koji je već isproban u stvarnim borbenim uslovima. Palantir nastoji i da otkloni evropsku zabrinutost tvrdnjom da njegov sistem nema takozvani „prekidač za isključivanje“, odnosno mehanizam kojim bi američka kompanija mogla jednostrano da onemogući njegovu upotrebu.

Tu tvrdnju treba uzeti u obzir, ali ona sama po sebi ne rešava pitanja kontrole nad podacima, bezbednosti, održavanja, ažuriranja i dugoročne tehnološke zavisnosti. Britanska odluka, nasuprot francuskoj i nemačkoj rezervisanosti, otkriva i političku stranu ovog problema. London očigledno smatra da mu duboka vojno-tehnološka povezanost sa Sjedinjenim Državama donosi više koristi nego rizika, dok Pariz i Berlin sve ozbiljnije razmatraju cenu takve zavisnosti. Nijedan od ovih pristupa nije lišen logike. Ali je teško govoriti o jedinstvenoj evropskoj strateškoj autonomiji kada najvažnije evropske vojne sile nemaju isti odgovor ni na pitanje čiji softver treba da koriste. General-potpukovnik Kristijan Frojding, komandant nemačke kopnene vojske, na konferenciji u Berlinu 13. novembra otvorio je tri pitanja koja bi morala da zabrinu svakog evropskog ministra odbrane, ko kontroliše i štiti vojne podatke, ko obučava sisteme veštačke inteligencije i kako obezbediti da različite nacionalne platforme funkcionišu zajedno. Posebno je naglasio problem interoperabilnosti, jer se savremene evropske vojske pripremaju za delovanje u okviru saveza. To je mnogo ozbiljnije pitanje nego što na prvi pogled izgleda. Država može imati sopstveni softver, ali ako taj softver ne može da razmenjuje informacije sa savezničkim sistemima, njena formalna tehnološka nezavisnost može postati operativni nedostatak. Sa druge strane, ako radi potpune povezanosti prihvati tuđu platformu, mora da utvrdi koje podatke deli, ko ima pristup algoritmima i koliko će njene buduće sposobnosti zavisiti od stranog dobavljača. Američki general Aleksus Grinkevič, jedan od najviših komandanata NATO-a, istakao je da još nije video sistem koji sa tolikom fleksibilnošću može da objedini raznovrsne izvore podataka kao Palantirova platforma. To je ozbiljan argument u korist američkog softvera, ali istovremeno i prilično neprijatno priznanje za Evropu. Posle decenija političkih deklaracija o strateškoj autonomiji, njene vojske suočavaju se sa mogućnošću da za najsavremenije načine analize bojišta i dalje nemaju podjednako razvijen sopstveni sistem.

U tome se nalazi i jedna od najvećih protivrečnosti savremenog NATO-a. Vašington od evropskih saveznika zahteva da preuzmu veći deo odgovornosti za svoju odbranu, dok su neki od najvažnijih instrumenata te odbrane američka tehnologija, američki softver i američke satelitske komunikacije. Evropa treba da bude samostalnija, ali da istovremeno ostane potpuno operativno povezana sa sistemima koje su razvile i dokazale američke kompanije. Na papiru, to je sasvim razumljiv zahtev. U praksi, međutim, otvara pitanje gde se završava saveznička saradnja, a gde počinje strukturna zavisnost. To nije argument protiv NATO-a, već činjenica koju njegove evropske članice moraju da razmotre ako zaista žele veću stratešku samostalnost. Posebno kada se ima u vidu da se isti problem pojavljuje i u oblasti satelitskih komunikacija, gde dominira američki „SpejsIks“. Evropski ministri sada moraju da biraju između proverenih američkih rešenja i domaćih sistema koji još nisu dostigli isti nivo razvoja. Tako se strateška autonomija, posle dugih godina provedenih u političkim govorima, najzad pojavila tamo gde je oduvek morala da bude u konkretnim tehničkim specifikacijama, rokovima isporuke i ugovorima o nabavci. To je svakako manje svečano od deklaracije iz Brisela, ali je za odbranu Evrope neuporedivo važnije. Upravo u tom kontekstu treba posmatrati ruski sistem „Rassvet“, koji razvija kompanija „Biro 1440“. Tokom marta i jula 2026. godine Rusija je u dve serije lansirala 32 komunikaciona satelita, sa ciljem izgradnje sopstvene niskoorbitalne mreže. To je tek početak i bilo bi preterano porediti njene sadašnje sposobnosti sa „Starlinkom“, čija mreža broji hiljade satelita.

Pored toga, deo ruskih satelita imao je tehničke probleme sa podizanjem orbite. Ali sama namera je strateški značajna. Kada je „SpejsIks“ ograničio rad određenih terminala, pokazalo se koliko je opasno ako kritična vojna komunikacija zavisi od privatnog sistema čijim pravilima upotrebe upravlja neko drugi. Ukrajinski vojni zvaničnici već su upozoravali na mogućnost da ruska satelitska mreža u budućnosti poveća efikasnost bespilotnih sistema. Za sada nema osnova da se tvrdi da je „Rassvet“ postao potpuna zamena za zapadne mreže, ali pravac razvoja je jasan. Satelitska povezanost više nije luksuz razvijenih telekomunikacija. Ona postaje jedan od osnovnih uslova savremenog ratovanja, a država koja je nema mora računati da njena vojska u presudnom trenutku može ostati zavisna od tuđeg tehničkog i političkog odobrenja. To je prilično skupa lekcija, ali je mnogo bolje naučiti je na vreme nego u trenutku kada komunikacija prestane da radi. Rusija, sudeći prema podacima Ministarstva odbrane, tu lekciju pokušava da pretvori u organizacionu reformu. Zamenik ministra odbrane Viktor Goremikin saopštio je da je plan regrutovanja vojnika po ugovoru za 2026. godinu ispunjen sa 89,3 odsto, a plan popunjavanja jedinica bespilotnih sistema sa 98,7 odsto. U 87 regiona funkcioniše 96 regrutnih centara, dok šest vojnih visokoškolskih ustanova od septembra obučava više od 440 kadeta za jedanaest novih specijalnosti. Na šesnaest vojnih univerziteta oko 14.000 polaznika školuje se na 85 modernizovanih programa. Osnovane su ili obnovljene vojne škole u Čeljabinsku, Uljanovsku i Novočerkasku, a borba protiv bespilotnih letelica uvedena je u obuku vojnih akademija. Prema ruskim podacima, više od 50.000 pripadnika vojske prošlo je prekvalifikaciju i stručno usavršavanje u 61 ustanovi. Posebnu pažnju privlači i sistem podrške porodicama, sa 631 centrom za socijalni rad u garnizonima i 89 centara za srodnike mobilisanih vojnika. Organizovano je više od 19.500 video-kontakata između vojnika i njihovih porodica, dok su za ranjene pripadnike vojske predviđeni posebni programi osposobljavanja za nove dužnosti. Ovi brojevi ne govore sami po sebi o kvalitetu svake pojedinačne mere, ali pokazuju nameru da se ratno iskustvo sistematski ugradi u buduću strukturu oružanih snaga. Moskva, dakle, ne pokušava samo da popuni gubitke i nastavi sadašnje operacije. Ona nastoji da izgradi vojsku prilagođenu decenijama u kojima će dronovi, elektronsko ratovanje, veštačka inteligencija i satelitske komunikacije imati sve veći značaj.

Britanski „Ekonomist“ je u međuvremenu objavio svoju prognozu za 2027. godinu, sa naslovnicom na kojoj se u crveno-crno-beloj paleti smenjuju politički lideri, rakete, tenkovi, sateliti, roboti, plamen i simboli ekonomske nestabilnosti. Iako su pojedinačna tumačenja crteža stvar čitalaca, sama redakcija ističe opasnosti koje dolaze od rata sa Iranom, nestabilnosti tržišta obveznica, razvoja veštačke inteligencije, političkih potresa i mogućeg sukoba oko Tajvana. Britanci su, kao i uvek, pokazali izuzetan talenat da svetsku katastrofu predstave sa zavidnom grafičkom disciplinom. Ali ispod te gotovo apokaliptične ilustracije nalaze se sasvim konkretni problemi. Kriza u Ormuskom moreuzu dovodi u opasnost snabdevanje naftom i gasom, rast cena đubriva i klimatski ekstremi ugrožavaju poljoprivrednu proizvodnju, finansijska nestabilnost preti državama koje su godinama živele sa rastućim javnim dugom. Istovremeno, automatizacija i veštačka inteligencija povećavaju produktivnost, ali otvaraju pitanja zaposlenosti, kontrole informacija i budućnosti velikih delova srednje klase. U takvim okolnostima socijalno nezadovoljstvo može postati politička pretnja i u društvima koja se danas smatraju stabilnim. Uostalom, građani ne plaćaju račune izjavama o istorijskom napretku, niti porodični budžet postaje veći zato što je neki ministar objasnio da se privreda nalazi u procesu zelene i digitalne tranzicije. Poseban značaj u tim procesima ima Indija Narendre Modija. Vašington bi želeo da je vidi kao protivtežu rastućoj Kini, ali Nju Delhi nema nameru da svoju budućnost podredi američkim potrebama. Indija istovremeno razvija saradnju sa Rusijom, održava ekonomske odnose sa Kinom, privlači zapadne investicije i nastoji da izgradi sopstvenu industrijsku i tehnološku moć. Granični sporovi sa Pekingom nisu nestali, ali ni ekonomska saradnja nije prestala. Upravo u tome se vidi zrelost indijske politike. Ona ne zahteva da se svaki politički spor pretvori u potpuni prekid ekonomskih odnosa. Vašington, sa svoje strane, mora da prihvati neprijatnu činjenicu da će jačanje Indije vremenom proizvesti još jednu veliku silu koja će tražiti pravo na samostalno odlučivanje. Američka strategija tako ulazi u zanimljivu protivrečnost, nastoji da ograniči kineski uspon jačanjem države koja će, ako ta strategija uspe, jednoga dana takođe odbijati da prihvati tuđe strateške prioritete kao sopstvene. Za Srbiju su sve ove promene neposredno važne.

Kada Rusija i Kina razvijaju alternativne finansijske mehanizme, kada Amerika obnovu uticaja u Venecueli povezuje sa vojnom i energetskom politikom, a Evropa raspravlja o konkurentnosti svoje industrije i sposobnosti da samostalno upravlja vojnim podacima, mi nemamo luksuz da o energetici, infrastrukturi i savremenim tehnologijama razmišljamo kao o sporednim tehničkim pitanjima. Snabdevanje naftom i gasom, novi pravci transporta, razvoj veza sa Mađarskom, sigurnost nacionalnih rezervi, modernizacija privrede i tehnološka samostalnost predstavljaju teme od kojih će zavisiti i naša politička nezavisnost. Svako ko je ozbiljno pratio posledice sankcija, energetskih kriza i poremećaja transportnih koridora zna da u takvim okolnostima deklarativna nezavisnost ne znači mnogo ako država nema sredstva da je očuva. Isto važi i za informacionu i komunikacionu infrastrukturu, jer država koja nema kontrolu nad sopstvenim podacima ne može biti sigurna da će u kriznim okolnostima imati potpunu kontrolu ni nad odlukama koje na osnovu njih donosi. Srbija ne može da utiče na svaku odluku Vašingtona, Moskve ili Pekinga, ali može da odluči da li će biti država koja na vreme gradi sopstvene kapacitete ili država koja će svaku novu krizu dočekivati sa objašnjenjem da su je iznenadile međunarodne okolnosti. Prijateljstvo sa Rusijom, saradnja sa Kinom i pragmatični odnosi sa zapadnim državama nisu međusobno isključive mogućnosti, već instrumenti koji moraju biti stavljeni u službu srpskog interesa. Države koje ne razumeju takvu politiku najčešće završe kao predmet tuđih pregovora. A iskustvo srpskog naroda sa odlukama koje su drugi donosili o njegovoj budućnosti dovoljno je bogato da nam nove lekcije te vrste nisu potrebne. Na kraju se vredi vratiti Poskrebiševu. Njegova biografija pokazuje da je moguće provesti život u samom središtu velike sile, poznavati njene najvažnije ljude i najpoverljivije dokumente, a ipak nemati kontrolu nad sopstvenom sudbinom. Danas se slično pitanje postavlja čitavim državama. One mogu imati velike armije, najsavremenije fabrike, ogromne finansijske rezerve i ambiciozne političke programe, ali ako ne kontrolišu energiju, komunikacije, informacije i institucije od kojih zavise, njihova samostalnost ima jasne granice. Rusija i Kina pokušavaju da te granice pomere saradnjom koju Putin naziva delovanjem „leđa uz leđa“. Amerika nastoji da sačuva svoju nadmoć, ali istovremeno otkriva slabosti koje se ne mogu otkloniti političkim deklaracijama. Evropa će morati da odluči da li želi da bude samostalan strateški činilac ili će se zadovoljiti time da naknadno tumači dogovore drugih, koristeći pritom njihove digitalne sisteme i komunikacionu infrastrukturu.

Kada se Putin, Si i Tramp 19. novembra sastanu u Šenženu, neće odlučivati samo o Ukrajini, trgovini ili trenutnim diplomatskim sporovima. Razgovaraće o granicama međusobne moći i pravilima po kojima će se ta moć koristiti. Njihovi interesi su različiti, ali sva trojica znaju da svet više ne može da funkcioniše kao zatvoren kabinet u koji jedan čovek pušta one koje smatra dostojnim razgovora. I zato u Šenženu nije najvažnije ko će prvi progovoriti, ko će sedeti u sredini ili čije će saopštenje biti najduže. Najvažnije je ko je u stanju da svoje reči pretvori u odluke, a svoje odluke u stvarnost. Uostalom, svet je oduvek imao dovoljno ljudi koji su umeli da govore u ime moći. Istoriju su ipak oblikovali oni koji su znali šta sa tom moći treba učiniti.

SrbijaMilo Lompar: Ostajem na liniji zagovaranja liberalnog nacionalizma i srpskog integralizma (VIDEO)

Izvor: Pravda